ŽIVOTARENjE

-Đura Šefer Sremac (1950), profesor jugoslovenskih književnosti , Ruma

Ima tome puna godina, nekako baš pred ispraćaj Stare i doček Nove. Sretosmo se iznenada u otmenoj srpskoj kafani „Kod tri šešira“: on, sa violinom na ramenu, ja – uz ’ladnog „jelena“ i ćevape, u društvu sa mojim maturanatima iz gimnazijskih dana. Kad li brže prođe cele četiri decenije!?

Društvo se tek okuplja. U separeu muzičar miluje gudalom žice po vratu violine. I ne obratih pažnju ko to tako virtuozno svira dok elegantni kelner, u crnoj kravati, ne oslovi, poluglasno, vođu petočlanog orkestra:

– Gospon Dule, molim Vas, zasvirajte tiho neku laku muziku. Stiže večera. Ovo su naši sve otmeni gosti: ekonomisti, dva pravnika, pisac, jedan lekar, pa njihove cenjene supruge… znate, da se ne osramotimo.

– Kako kažete, gazda, biće u redu – reče, uz naklon, crnomanjasti onizak muzičar, ukusno obučen u crno odelo, belu košulju i prikladnu nebeskoplavu kravatu, kakve su u modi.

Kad završiše prvi deo svog nastupa, reših da se javim starom školskom drugaru, tim pre što primetih da me nije zapazio među gostima; utonusmo u tapaciranu ugaonu garnituru. Beše to on, glavom i violinom:

– Gde si, Dule, stari druže? Otkud ti ovde?

– Gle, mog školskog! Ja tu sviram! Koje su, Đule, tebe vile nanele?

– A zapamtio si mi davni nadimak, baš mi drago! Pa, evo vidiš, proslavljam značajan lični praznik, veliku maturu. Završismo je pre pune četiri decenije, pa se malo okupismo. A ti?

– Ništa. Sviram i za pojas zadenem, što se kaže. Mora se preživeti u ova teška vremena. Vratih se iz inostranstva, pa…

– Kako teška, druže moj? Koliko znam, ti si se lepo snašao u Austriji, u samome Beču. Čoveče, ja nikad nisam tamo ni bio, a ti proveo svoje najbolje godine u toj čuvenoj evropskoj prestonici! Pratio sam u štampi tvoje violinske koncerte, svaka ti čast.

– Eh, samo ja znam kakve su to noći neprospavane bile. Ali, sve dođe i prođe, i evo me natrag, u rodni Srem.

– Ta, nemoj mi reći da ti je ovde bolje, u ovoj srbijanskoj sirotinji. Čuj, a kakve su im žene kad igraju čuvene bečke valcere?

– Misliš „Na lepom plavom Dunavu“? Eh, to ti je kao u „Hiljadu i jednoj noći“, Đule, stari druže! To doživeti, pa umreti! Vidimo se još. ’Ajde, moram raditi. A tebi i tvom društvu želim lep provod…

– Hvala, Dule. Samo pazi da ne popucaju žice, ha-ha-ha! Znaš, mi smo starija generacija, ne volimo preglasnu muziku. I zasviraj nam, molim te, taj Lepi plavi Dunav!

– Nemaš brige, Đule. Kad ti tvoj školski drugar obeća.

* * *

Prolažah pre neki dan kroz groblje. Ispratih na poslednje putovanje jednog svog dragog komšiju, staroga samca, čoveka samotnijeg od napuštenog uličnog šarova što njuškajući po đubrištu traži poneku preostalu mrvicu hrane… Smrt mu beše dobrodošla, da mi bog oprosti.

Po završetku čina ukopa u večnu kuću, uputih se ka izlazu groblja. U mimohodu sa kamenim spomenicima pade mi oko na jedan neočekivani natpis: Dule Jovanović, muzičar… i godina rođenja i smrti. Zastadoh, prekrstih se, više u čudu nego iz dubokoreligioznog osećanja, i samo prošaputah: „Eh, baš te privuče zov tvog zavičaja, zauvek, stari moj druže. Nek ti je laka crna zemlja…“

Krenuh, osvrnuh se, poželevši da sam pogrešio u čitanju. I gotovo istračah sa groblja. U krošnji razbokorenog visokog kestena Večni Kosač, siguran sam, zlurado se cerekao…

jan 20, 2011