TAMO GDE ME ŽIVOT ČEKA

– Dragan Adamović (1991), student, Šabac

Teško nam pada odvajanje, upoznavanje novog, iskušenja i strahovi, koje sve to nosi sa sobom, pa možda baš zbog toga često se tešim i kažem: ,,Valjda tako mora!’’ Iako nisam toliko daleko, nostalgija sve jače steže, tako je strano živeti tamo, za šta vas ništa ne veže. Trudim se da prevaziđem sam sebe, da shvatim tajni životni put, ali opet nešto me tera da mislim, sanjam i želim svoj rodni grad. I evo studiram, ima već tome prilično, ali čini se da u srcu nisam ni prvi stepenik prevazišao. Malo je vremena, studije su teške, ali taj momenat uvek nekako proviri u meni i kao sa pravom, prioritet daje sebi. Tonem tada lagano i prepuštam se da me misao vodi…….
Na samom početku dočeka me stari pas Žuća. Na stanici on verno čeka i ne gubi nadu, možda ga sreća neka, odvede na bolju stranu, u topli dom, kakav je i zaslužio svojom borbom i voljom. Raduje se kad me vidi, a još više se radujem ja, jer on mi je kao nagoveštaj za ono, za šta živim i tako dugo čekam. Videću svoje roditelje najdraže, baš sam ih poželeo, a nema ni sedmica cela, kako sam ih video i njihov topli zagrljaj za polazak osetio. Dalje krećem, emocije sve su jače, a visoki sunčani ratnik se bori, mačujući svojim zracima Košavu, koja duva sve jače. Vetar taj, tada mi nikad ne smeta, čak mislim da mi pomaže da stignem što pre, tamo gde me život čeka. Ulice su uvek pune, gužva, žurba na sve strane, ali ja tada ne skidam osmeh sa lica, jer znam da noćima sanjam ove slike, koje mi tako mnogo znače. Volim da osetim mirise koje on širi, volim da gledam ljude, koji ne primećuju šta sve prolazi pored njih, zauzeti su, telefoni im zvone, poruke stižu, deca viču i pitam se tada, šta sam to propustio za ovih par dana? Prolazim pored parka, fontana tako je lepa, čini mi se da me pozdravlja, pruža svoj očaravajući vir do neba. Klupe su stare, između još starijeg drvoreda, koji ih često kiti svojim lišćem i prekriva tragove, koje im je naneo zub vremena. Igraju se deca, radosna su, pevaju, pa i meni dođe da zapevam s njima, ali opet žurim, dok magija traja, čeznem za njom i ne bih da prestane. Nadomak sam svoje ulice, podilaze me žmarci, sve je više onih koje poznajem, učtivo se javljam, a mislim da bih i njih mogao zagrliti od sreće, jer mi se čini da osećam, već sada iz mog dvorišta ono divno cveće. I konačno, srce bi da iskoči iz grudi, vidim svoju majku i oca, koji kao da me već odavno pogledom traže. Ponovo taj zagrljaj, ta energija jaka, ponovo sam svoj na svome, ponovo blistam, ponovo to ispunjenje. Sada mogu sve, nista mi nije teško, jer i prijatelji moji su tu. Oni se nisu odlučili da napuste svoj grad….. nisu kukavice, samo što ta draž, koju Beograd nosi sa sobom, nije tako prosta, otupela i bezlična, baš je suprotno, ona je obavezujuća. Ne treba joj se odupirati, ali samo ako ste spremni dopustiti, da vam obuzme sva čula. Proživite je, baš tako, kako milioni već žive, nije im teško, jer je to neka sila, koja ih uvek pokreće, ne dam im da posustanu i kada je najteže. Gledam sve te boje, koje me okružuju, mislim da ih nigde pre nisam video, tople su, umiljate i prijaju. Vazduh kao da neki drugi dišem, oštar je i ne dopušta da se opustim previše.

Kao dlanom o dlan, prenu se iz zanesenosti, bacih pogled po stanu i ponovo osetih stvarnost na svojoj koži. Pogled mi se ipak zadrža na hrpi knjiga, koje me čekaju, a ova letargija mi uvek tako prija, mada sam zbog nje uvek u raskoraku s vremenom. Pokušaću ja da stignem vreme, a do tada ti, Beograde čekaj na mene.

feb 10, 2011