SRPSKI ČOBANIN U BEČKOM ODELU
-Jelena Nedović (1985), profesor filozofije, Čačak
Kojom bojom je ofarban Beč? Pitali su se ljudi iz Srbije. Da li će ikada koračati popločanim ulicama mirisnog grada? Katedrala Stephansdom, Wiener Staatsoper, Museum Liechtenstein, Wiener Riesenrad, da li će sve to ostati nepoznanica za nas, male nebeske ljude?
Dvadeset i peti je decembar, sada već stara i istrošena baba, sedela sam na železničkoj stanici u Salzburgu. Čekala sam da voz krene u pravcu najsjajnijeg grada na zemaljskoj kugli. Ka istočnom carstvu. Holom železničke stanice dispečerka je svojim kreštavim glasom ponavljala: Noch 5 minuten warte Zeit, fährt der Zug nach Wien, von Gleis 5. Svetiljke su obasjavale moje zarozano lice i upale oči od viskija koji sam prethodne noći unela u sebe. Nije mi viski te noći bio jedini prijatelj.
Nikada se dovoljno ne čuvamo onih koji piju vodu, pomislih u trenutku kada mi je postalo muka od pomešanih zadaha koji su kružili oko mene i stvarali mi osećaj vrtloga u mom ionako napaćenom želucu. Vodena higijena mi je oduvek išla na nerve, uostalom, zar ne postoji u ugovorima o životnom osiguranju klauzula: šteta od vode? Adolf Hitler, čuveni vodopija nikad u svom životu nije popio ni kap alkohola, pa? Samo životinje ne piju alkohol. Književnost je puna pijanaca. Filozofi su se pijani rodili. To je, nesumnjivo, polje umetnosti koje ima najjaču koncentraciju ispičutura. Od Petronija do Bokača, od Rablea do Ronsara, od Bodlera do Verlena, od Foknera do Bukovskog, pitala sam se, kako se biblioteke još drže uspravno.
Opet me je zapuhnuo miris seljaka. Pomislih, ovo mora da je Srbin, čim ovako zaudara. Seo je pored mene. U iščekivanju da voz krene ka carstvu moje sreće, seljak izvadi slaninu i poče da jede tako halapljivo kao da u životu nije video lepšu staricu od mene. Primetila sam da me podozrivo gleda svojim mutno zelenim očima. Pogled nije skidao sa mojih dugih tankih prstiju i par komada nakita koji su visili na njima.
-„Potičem ni od kuda“- reče mi seljak. Pravila sam se da sam i gluva i nema. Komešajući se pored mene, ne bi li se udobno smestio u ice osetila sam da voz lagano kreće.
„Sačuvao sam mesto za tebe“- viknuo je svom prijatelju, seljaku takođe. Beč, Beč, ponavljala sam samoj sebi dok sam sa gađem osećala dodire dva smrdljiva seljaka. Izvadila sam knjigu, da mi brže prođe vreme ali seljaci prosuše šljivovicu na mog Fridriha Ničea. “Napokon“, pomislih, da se i Niče napije. To je jedini stvor na ovoj planeti koji je bio vodopija a da je bio častan čovek. Od sreće, došlo mi je da nazdravim sa seljacima u Ničeovu čast, ali sam se ipak uzdržala. Umazani slaninom i opijeni ljutom smejali su mi se. Iznenađena,počela sam i ja da se smejem. Ali ne seljacima, već belini koja me je zaslepila u 1 sat posle ponoći. Nikada još u svom životu nisam videla toliko snega. Sneg je činio da se osećam čisto, valjda zato što sam bila toliko prljava. Koliko je prošlo dana od mog poslednjeg kupanja? Pet, sedam, deset, ni sama ne znam. Volela sam sneg, i sada ga volim, ali tada, u vozu koji je išao brzinom od 220 km na čas, poželela sam da vidim magarca umesto snega, valjda zato što sam se kao magarac i osećala.
„Ona je obična kurva“- čuh mrmljanje dva seljaka. Nisam se uvredila. Dosta je bilo belog grada, Srbije i čobana. Misli mi nisu davale mira. Berlin, London, Njujork, Ženeva, Istanbul, Toronto, svuda me je pratilo jedno te isto. Bedni osećaji. Lagano smo pristizali na železničku stanicu u Beču. Srce je lupalo sve jače. Dlanovi su se znojili dok sam u njima držala Sumrak idola. „Najazad, oslobodiću se dva seljaka, mirisa šljivovice i slaninčine“ – rekla sam glasno svojim ogrubelim muškim glasom. Prvi korak na bečkom asvaltu, prvi udisaj divnog bečkoh vazduha. Prostrelio me je tako jako da mi se zavrtelo u glavi. Tragično. Osećala sam se poput jarca kog su stari grci žrtvovali u slavu bogu Dionisu jer osim šešira koji nosim za vetrovite dane, više ništa nisam imala. Zaputila sam se jednosmernom ulicom. Izlozi su bili zatamnjeni, kafići zatvoreni, poneki Turčin dobacivao je iz svog kioska brze hrane: mashalla, wie hübsch bist du denn. Iako nagluva, zvuk koji je dopirao do mojih velikih ušiju učinio je da se setim malog-velikog belog grada. Harmonika i zapomaganje bosonogog dečaka u tri sata posle ponoći u petnaestom gradskom kvartu Rudolfsheim-Fünfhaus učinio je da se osetim kao da sam u Beogradu. Cigančić je proizvodio neartikulisane zvuke koji su odzvanjali, tada mi se činilo, čitavim Bečom. Nije se smirivao. Ciganinin sam al najlepši, prokleta ženo i ostale pesme činile su njegov ne tako bogat pevački repertoar. Zastadoh pored njega, a on je bio visok koliko i moje noge.
-„Da te sreća i veselje u životu prati lepotice, daj mi neki cent sreća ti pevala“- izusti prljavi cigančić. Odavno meni sreća ne peva, pomislih, pa se sagoh do njegove glave i susretoh se sa očima koje su imale boju šumadijskih pašnjaka. Dok sam hodala, pomalo promrzla od hladnoće i umorna od životarenja, razmišljala sam o mom prošlom životu. Nikada nisam žalila za životom koji sam ostavila u Srbiji a ipak mi je nedostajao Kalemgdan, kuća cveća i dobro poznata Knez Mihajlova. Steigenberger Hotel Herrenhof Vienna, Herrengasse 10, bila je dobro poznata. Vratar mi je otvorio vrata. Na recepciji me čekao ključ od mog carstva. Zimmer 411. Blindirana vrata. Prostrana soba koja će se napuniti svetlošću ujutru, kad svane. Mrzim svetlost, valjda zato što otkriva moje bore i moje godine. Bacila sam se na krevet glasno ponavljajući : Beč, Beč, Beč. Osećala sam se kao milion dolara iako sam poslednjih pedeset centi dala cigančiću koji mi je pevao prokleta ženo. Istuširala sam se bečkom vodom koja je klizila niz moje staro telo kao mleko. Lice i podočnjaci u odrazu ogledala dobili su sivu boju. Čašice na kolenima su iskočile a zglobovi su me boleli toliko da sam se jedva oteturala do kreveta. Dok sam razmišljala o samoći i tome koliko je volim, utonula sam u bečki san.
Bio je zimski sunčan dan, 26 decembar. Novogodišnja euforija je vladala svima. I mladima i starima, i devojkama i dečacima pa čak i babama i dedama. Ušla sam u poslastičarnicu Demel zaboravivši da nemam ni jedan cent da kupim kozačku kapu. Ubrzo sam izašla. I ništa ne bi bilo neobično da se moj pogled nije susreo sa pogledom bečkog-srpskog seljaka. Prepoznali smo se. Iako sam želela da prođem pored njega praveći se da ga neprimećujem, nisam mogla. Imalo je u njemu nečeg što mi nije davalo mira. Nije pogled, nije ni njegova ružnoća, ni njegov smrad, bilo je to nešto mnogo jače i prodornije. “Ti i ja nismo isto, ne potičemo iz istog sela”- rekao mi je lošim dijalektom, kao da potiče negde sa juga Srbije. Njegovа sigurnost sa kojom je to rekao, značila je da nešto zna o meni. Znatiželjna kao i uvek, pokušala sam da se našalim: “Naravno da ne, ja sam rođena u velegradu”! Prodoran smeh koji je otkrio njegove zube pokrivene kamencem i karijesom učinio je da taj smeh nikada ne zaboravim. Otrčala sam, kao da me sam đavo nosi.
Iz Taborstr. stigla sam do lepog plavog Dunava. Vodu inače nikada nisam volela, osim u Beču. Oduvek sam se pitala šta to ima Dunav u Beču što nema Dunav u Beogradu. Kasnije sam shvatila da nema ništa. Ista je to voda, isti je to mulj. Sela sam na klupicu i počela da listam Sumrak idola.
“Dronjavi život svakom je slađi”- začuh poznati glas. Bio je to ponovo on. Da nisam sedela verovatno bih upala u Dunav od straha koji sam osetila kada sam ga ugledala. Opet je ogolio svoje prljave zube i počeo da mi se unosi u lice. Ustala sam. Nisam bila mnogo viša od njega. Navikla sam da me muškarci gledaju kao Ajfelovu kulu u Parizu, što sa seljakom nije bio slučaj. I, to mi se nije dopadalo.
“Jetzt siehst du immernoch so scharf aus, wie damals” – rekao je drskim tonom, na lošem nemačkom, bacajući u isto vreme čačkalicu koja je upala između njegovih trulih zuba. A ubrzo potom, nastavio je: “ I čaše su bile prazne i flaša razbijena i krevet raspremljen i vrata zatvorena i sve staklene zvezde sreće i lepote treptale su u prašini nepročišćene sobe, i bio sam mrtav pijan i lud od radosti i ti živa pijana gola u mom zagrljaju.”
Zaprepašćena seljakovim poznavanjem Žaka Prevera i čuvene Fieste, bacila sam se na klupicu toliko jako da su me zabolele stare kosti. Misli koje su mi tada kroz glavu jurile ličile su na tornado koji ruši sve pred sobom. U sred istočnog carstva, pokraj plavog lepog Dunava susrela sam se sa onim od čega bežim ceo svoj život. “Zaboravila si odakle potičeš, i kako si živela? Zaboravila si vatrene noći na livadi jer nismo imali para za najjeftiniji motel? I ti si pila šljivovicu, i to baš ovu, na koju ja bazdim. Ti zubi, to nisu tvoji zubi. I ti si imala ovakve, prljave i kvarne zube kao ja.”
Više nisam osećala njegov smrad. Sada sam počela da osećam sopstvenu trulež. Beč više nije bio isti. Izgubio je svetlost kroz koju sam ga gledala. Ulica Graben i sve lepote Beča koje su se nizale jedna za drugom više mi nisu ništa predstavljale. Sada sam znala i ko sam i odakle sam. Kako da zaboravim miris slanine i zvuk frule starog dede u dvorištu. Staru majku koja leleče po dvorištu jer joj je svinja izašla iz obora. Pevca koji najavljuje poput sove izlazak sunca i novi dan. Seljak je seo na klupu pored mene a ja i dalje nisam znala ko je on. Baba i deda su živeli na jugu Srbije u malom selu, bez struje i vode. Nismo imali kašika, nismo imali sudova. Željni pršute, umesto nje jeli smo čorbu od cvekle sa malo hleba. Uveče, kada bi me glad uštinula za stomak, čitala bih Sumrak idola i tako zaboravila na muke.
Našla sam se na trgu heroja kada sam zastala da odmorim od trčanja. Sve ove godine sam bežala od svojh korena, sad mi se žuri da im se vratim. Ušla sam u prvu radnju koja je prodavala nakit i pitala da mi zamene za novac nešto zlata koji je visio na mom izboranom vratu. Dali su mi 168 evra, sasvim dovoljno za kartu do Beograda.Voz je trebao da krene u 14 časova i 28 minuta. Oduvek mi se kod Austijanaca dopadalo to što su precizni. I Nemci su takvi.
Voz je polako počeo da se zahuktava kada je kondukter ušao i rekao da stavimo lance preko vrata jer šverceri ulaze na granici sa Mađarskom. Ovog puta nisam imala za ice, već sam krenula srpskim vozom. Nisu mi smetali razni mirisi. Shvatila sam da ja najviše smrdim. Tragično- ponovo sam pomislila dok je voz napuštao istočno carstvo. Bila je to misao starih grka, koji su tragičnim objašnjavali sreću i veselje. Tragično je nezamislivo, a ipak nam se nameće kao dužnost da o njemu razmišljamo. Već smo ušli u Srbiju kada sam osetila da mi se spava. Nisam želela da zaspim. Bila sam gladna nedovršene simfonije, Srbije. Sve te ravnice učinile su da se osećam ponovo mladom. Moje ruke kao da nisu više pegave i izborane, oči su bistrije nego ikada. Čašice i zglobovi me više nisu boleli. Bačka ravnica pokrivena snegom koji se polako otapao i jato lastavica oživele su uspomene davno proživljenih dana. Više nisam razmišljala o čuvenom bečkom Prateru, Hundertwasserhaus i Mariahilferstr. Beli grad. Mašinovođa. Smog. Cigani. Taksisti. Deca koja plaču. Babe i dede. Ljubavnik koga otkriva umazana kravata ljubičastim karminom. Svi su oni obični smrtnici kao i ja.
Pravo sa perona ugledala sam jeftin restoran Panta Rei. Privukao mi je pažnju te sam sela u njega. Stoljnjaci su izgledali kao iz ratnog doba a šljivovicu koju su mi poslužili bila je stara nekoliko godina. Zahvaljujući sudbini što me je vratila tamo gde pripadam i ispijajući šljivovicu shvatila sam da Sve teče, i to je ono što me je činilo srećnom.Vozač koji je trebao da vozi za moje selo vršio je pripreme za put. Autobus je izgledao kao iz poznatog srpskog filma “Ko to tamo peva”. Uz šljivovicu nestala je i moja amnezija. Setila sam se. Gvozden je seljak iz ice-a. Kako je propao-pomislila sam u sebi, dok sam se prisećala kako smo goli trčali kroz livade i pašnjake. Možda se njemu sreća osmehne, pa i on dobije porcelanske zube.

mar 18, 2011