SOLITER

-Katarina Arsenijević (1993), učenica, Kragujevac

Bosa je. Beton je bezdušno hladan. Trči mahnito, kao da je to poslednje što čini u ovom životu. Do pre nekoliko trenutaka uspavani, mišići u njenim vitkim nogama, sada se grče od šoka. Odmorišta i ne vidi. Leti naviše preko jednoličnih, sivih stepenika, očajnički preskačući po tri ili četiri odjednom – koliko god uspe da zahvati. Ima osećaj da svi oni nepovratno nestaju i utapaju se u crnilo, tu pod njenim stopalima, čim se ova odvoje od njih…
Pluća kao da joj se cepaju od siline svakog udisaja, ali nema umora, i nikada se nije osećala življom. Međutim, nikada nije više želela da taj isti život prestane – iznenada, kao kada bi igla na tatinom bledožutom gramofonu, najsnažnijoj uspomeni na njeno detinjstvo, napravila poslednji obrtaj. I to je sve; jedna jasna misao, a zatim na nekoliko dugih trenutaka zapada u sumornu letargiju. Letargiju iz koje je trza spoznaja da diše sve teže, kao da joj na grudima leži veliki komad olova, koji bi, čini joj se, videla… Samo da nije tako prokleto mračno. A onda uviđa da je taj isti mrak posvuda, gde god da usmeri svoj izbezumljeni pogled… Čak i na jednom od onih prozora, kroz koje oduvek dopiru blještava svetla velelepnog Beča. Ali ne i večeras. Sada je sve bolno drugačije; toliko bolno da ova devojka sa bledim entuzijazmom dopušta svim svojim čulima da otupe, da je izdaju. Ali njene atletske noge to ne čine, i ona savladava poslednji stepenik, udarivši celim telom u teška limena vrata. Munjevito se otvaraju, a prasak lima o betonski zid je naglo osvešćuje. I kao da se sa tim zvukom „rasprsao“ sav osećaj težine na grudima, ona poput davljenika, žudno, udiše punim plućima. Celim bićem „upija“ ledeni vazduh koji joj rastrežnjava oči pijane od boli, ne mareći za njegovu oštrinu…
Stoji na krovu solitera. Svoj mali stan, širom otvoren, ostavila je mnogo spratova niže. Nebo je teget boje, istačkano treperavim, platinastim zvezdama, baš kao i prethodnih večeri. Medjutim, ona noćas ne vidi zvezde; vidi samo mirno, duboko teget – poput tatinog indigo papira, koji je on, satima pošto bi uveče stigao kući, toliko puta koristio, baveći se svojim poslom. A ona, još uvek sasvim mala, nikako ne bi otišla na spavanje, a da ne dotrči u njegovu radnu sobu ushićena što je došao, i ne stegne ga oko vrata mekim, sićušnim rukama; grlila bi ga što jače može, utonuvši u neiscrpnu toplinu snažnog očinskog zagrljaja. Prilazi ivici krova, visokoj taman dovoljno da se na nju nalakti i ravnodušnim pogledom osmotri veličanstvenu prestonicu Habzburga. Do juče je taj prizor do srži oduševljavao ovu mladu ženu, koja se u Beč doselila pre gotovo četiri godine, u potrazi za poslom; ali sada prema čitavoj slici oseća samo neopisivi bes. Bes, što je sve „velike“, „blistave“ i „važne“ stvari u ovom gradu, ili bilo kom drugom na svetu, zajedno, nemoguće trampiti za još jedan dragoceni osmeh, pogled, još jedan dodir osobe koja predstavlja nezamenljivi deo nečijeg sveta, onda kada nema više šansi za to; bes, što ovog trena nije u Beogradu.
Jednim pokretom, punim žestine, penje se na betonsku ivicu. Podiže ruke, drhtave od hladnoće i adrenalina koji joj juri kroz vene, i širi prste. Uspravlja se, brzo uhvativši ravnotežu uprkos tome što počinje nekontrolisano da se trese, sada celim telom. Vetar joj tvrdoglavo unosi nered u raspuštenu kosu, i kroz tanku tkaninu spavaćice hladi svaki milimetar fine, bele puti. U naletima , nemilosrdno šiba njene umorne oči, koje posmatraju gotovo isti pejzaž kao i ranije. Medjutim, u nečem drugom je razlika – nikada joj, za nju oduvek očaravajuća svetla Beča, nisu izgledala slabije; modrinu velikog Dunava nije videla kao boju u kojoj bi se uvek rado gubila gledajući u oči svome ocu; nikada joj dalje nije zvučalo brujanje automobila, dole, na sivim trakama bulevara, niti se ikada nalazila tako blizu neba – zažmurivši, na trepavicama oseti paperje oblaka, lagano i nevidljivo. I možda baš zato, odjednom je obuze grozničava želja da poleti – samo da što pre stigne u Beograd, a više od svega, da stigne tati.
I dalje raširenih ruku, propinje se na vrhove prstiju. Udiše duboko vazduh bez mirisa, gledajući pred sobom crno – beli film… Iznenada, počinje da pada krupna kiša i nad gradom zablista munja, osmehom devojčinog oca. Slika dobija boju. Naglo se okreće i skače sa ivice – pravo na krov! A onda se mirnim, mekim korakom upućuje ka limenim vratima. Širom otvorenih očiju gleda blistave munje, ali ne čuje udare gromova. Čuje samo ravnomerne udare sopstvenog srca, koji joj ispunjavaju uši; koji joj ispunjavaju misli, i lišavaju je bola… Kiša i dalje pada.

mar 20, 2011