SITUACIJA

-Vladimir Mušicki (1978), psiholog/psihoterapeut, Beograd

U gluvo doba noći ukrcali su se nekako u kola i dovezli se ispred dvora. Kapija je bila širom otvorena, ali ušli su peške. Auto su parkirali iza. Na sigurnom.
Nije im smetala buka ubrzanog disanja sadrugova. Niti nečista savest zaverenika. Nastavili su da jurišaju ka stražnjem izlazu, gde ih je sačekao, po dogovoru, kraljev ordonans pukovnik Naumović. Na brzinu su se rukovali i potrčali uz stepenište.
****

„Hahahaha“, valjao se od smeha Miloš Hadži Toma, ispijajući desetu po redu rakiju u kafani Znak pitanja. „Jebeš mi sve ako ste vi normalni!“
Unutra je velika gužva. Od dima ne možeš videti ni prst pred okom. Od cike i vriske teško se mogu razaznati sopstvene misli. Ali to izgleda da ne smeta Hadži Tomi da mrvi i drvi o opšte poznatim činjenicama.
„Kad kralj dođe iz Ženeve, ima da nam iz dupeta rastu ruže!“, grohotom je objašnjavao svoj entuzijazam, zalivajući ga jedanaestom čašicom rakije i nazdravljajući nepoznatom društvu u ćošku. „Šta me bre gledate tako belo? Ima tako da bidne, paz’te šta vam kažem!“
Mnogi su ga tapšali po leđima i odobravajući klimali glavom. Neki su naknadno nazdravljali, kao da pokušavaju da uhvate brzi voz, nespremni da se u njega priključe, ali ipak voljni da se prave da su dovoljno brzi, da mogu da ga stignu. Njihove čašice pune rakije udarale su o prazan vazduh.
„I paz’ sad ovo, paz’ sad ovo…“, naginjao se ka jednom mladiću iz društva koje ga je okruživalo, s pogledom koji je odavao da ga vidi prvi put u životu. „Demokratija je čudna voćka: ne slomi je, al’ zube polomi! Ima da dođu i mnoge druge stvari ovde. Videćete. Nije to ono: Rekla-kazala. Ma kakvi. Sve ima da se promeni. Sve. Ako tako ne bude – evo tu me seci!“
Spontani aplauz prelazi u pijansko bunilo. Dreknjava se pojačala za nekoliko decibela. Svako bi neko da nešto kaže, da formuliše mišljenje, da iskaže neki svoj stav.
„Meni je samo žao što se ovo nije dogodilo ranije!“, uzvikuje deda s Hadži Tomine leve strane. Ustaje uz pomoć štapa i vitla rukama tamo-amo. Gunj kojim su mu prekrivene noge otežava mu kretanje. „A ja sam lepo to govorio još devedes’ treće! Ko me je sluš’o tada? Niko. Eto ko. Niko!“
I završivši svoju kratku besedu s akcentovanim „niko“, sedi i prekrsti ruke, kao da je prekinuo da govori za sva vremena.
„Ali nikad nije kasno, da se ljubi strasno“, ubacuje se neki šaljivdžija sa susednog stola. „Uostalom, nije baš sve bilo loše. Dobili smo struju. Je l’ tako? I tramvaj.“
Odjednom svi na njega nasrnuše i počeše da ga kude. Neki mu otvoreno prete kažiprstom. A Hadži Toma ga prekorno gleda, namrštenih debelih obrva. Suče bradu i ispija trinaestu rakiju, ovog puta bez propratne zdravice.
„Mladiću, nemaš ti pojma ni o čemu, zato bi ti bolje bilo da ćutiš. Ovde i zidovi imaju uši. Sedi tu i pij rakiju. Ionako nisi ni za šta pametnije.“
Šaljivdžija je pokušao da mu se suprotstavi, ustao da izusti nešto, ali se ubrzo spustio, svestan pogubnosti svoje odluke, i vratio natrag u naslon oskudne drvene stolice.
Zvižduknuo je jednom konobara i poručio još rakije.
„A kad dođe novo vreme, ima da prestane nevreme. Tako je bilo oduvek, i tako će i biti. Zauvek!“, poentira istim onim kažiprstom Nikola Hadži Toma, bogati trgovac na veliko i malo, bombondžija, kujundžija, bivši predsednik partije i ljubitelj konja. „Zauvek, paz’te šta vam kažem!“
***

Sve je bilo gotovo za minut. Mrtva tela kralja i kraljice ležala su u lokvi krvi ispod terase. Izgledali su bezbrižno: kao da su prošli kroz vodenički žrvanj ili kroz mašinu za obradu mesa. Na stolicama koje su izneli u dvorište sede par oficira i puše cigarete. Kraljevski bračni par ne izgleda kao da spava, naravno, jer kako meso izašlo iz mašine može da spava? To je nemoguće. Ali nekakav idiotski spokoj diže se s te lokve krvi i odlazi visoko gore, u krošnje obližnjeg drveća, da bi već sledećeg trenutka nestao na praznoj ulici.
Napolju polako zora sviće i svetla se pale. Negde se začuo i poneki zaglavljen prozor kako se s mukom otvara.
„’Oćemo l’ pomerati ovo il’ da završavamo za danas?“, pita jedan od zaverenika.
„Završavamo. Kupi prnje pa da krećemo“, odgovara mu oficir s cigaretom u rukama.
Iz prividne tišine i smirenosti ponovo nastaje uznemirenost i gužva. Nekoliko mladića vuče leševe ostavljajući jasan krvav trag po travi. Ostavljaju ih ispod nekog drveta i hitaju ka kapiji. Ona je i dalje širom otvorena. Prolaze pored vojnika koji im salutira. Oni nemaju vremena da otpozdrave, nego pojačavaju tempo i raskorak.
Onaj oficir što je pušio napokon baca opušak na zemlju, vidno uznemiren, jer mu je dogorelo do prstiju. Nije ni primetio da je cigaretu odavno ispušio. Namršten i ljut, čvrsto je gazi, a onda i on trkom kreće ka kapiji, gde ga čeka večito salutirajući stražar.
Na tlu leži, blizu poveće lokve krvi, još uvek friško neugašena cigareta. Kapija škripi pod naletima vetra a promaja naglo diže zavese i zarobi ih na rešetkama terase.

mar 18, 2011