SAN ARHANĐELA

-Neda Kovačević (1961), književnica, Beograd

Na ulicama, i dalje ista uznemirena gužva. Ivica trotoara, na keju i okolne ulice, ispunjene svetom. Kao da nije samo pre sat i nešto tu eksplodirala bomba, prsnula krv, nastao metež, vriska nekih žena, povici muškaraca, pandura i oficira, i kao da nije mu drug zgrabljen i mlaćen od pandura, pokušavajući prvo da se otruje ishlapelim cijanidom, a zatim da se udavi u plitkoj do članaka reci.
On stoji, uz zgradu leđima, iza reda građana i nekoliko uniformisanih…
Još je tu, malo zbunjen. Ma, sve je gotovo, govori sebi, što ću ja više ovdje, ko zna gdje su ostali, što je s njima poslije svega… No, ne, ipak, ne da mu mira druga misao, treba da ostanem ovdje još malo. Ovuda je trebalo da prođu… Ili, da izađem na obalu, i vidim što se dešava, za ovo mjesto nisam zakucan. Ko zna da li će, poslije svega uopšte ovuda i proći…
No, kao da se ništa, zaista, nije…
Evo ga, čuje se bruj automobila. Istog onog, otvorenog…
Klizi Obalom polako… Uzvici: „Živio“…
On briše znoj sa čela, odmiče se od zida, kreće na raskršće ulica, da bolje vidi.
Ne, nije moguće, šapuće sebi, pa on skreće… ovamo baš…
Da, evo ih oni su tu, u automobilu. Na zadnjem sedištu. Svetloplava uniforma, i široki ženski šešir… A sa prednjeg putničkog sedišta ta smešna, zelenom perjanicom nakićena kapa nešto govori vozaču…
Auto se zaustavlja.
I u tom času kao da čitava Vasiona zastaje u dubokom mu udahu vazduha.
On stišće usnice. Da li da…? Ili, ipak, ne? Tamo je i ta dama…
Majka i otac, Nana i Pepo. Bosna i Hercegovina. Srbija…
Zlatna moruna pliva, vešto vijuga, repom mlati kroz srbo-hrvatstvo. Jugoslaviju…
Ma, naravno da da, zato si ovde, kaže najzad sebi, nisi li ti najviše i htio? Učini to, sad je čas…
Bombu…? Ne, predugo će biti to…
Dok auto stoji, a potom i lagano počinje da klizi u nazad, on, zavlačeći ruku u unutarnji džep sakoa, pravi sebi prolaz između ljudi, do ivice trotoara, vadi, uperuje, okida.
Čvrsto zažmuri, okrećući glavu…
Pucnji odjekuju, jedan, pa drugi. Možda i treći… Vika, komešanje…
„Nemoj da ga diraš!“, „Ne udaraj ga!“, neki glas, prijateljski, poznat, no sve dalji, i mek crni šešir, mršavo lice… Da li je to…? Da, on je, ko bi drugi bio, Mihailo…
Uzima iz džepa otrov, sasipa ga sebi u grlo, okreće cev na čelo. Ali na njega, umesto toliko željenog sekunda bola i eksplozije tmine, sručuje se bujica udaraca sabljama, i polumrak, krvlju prekrivena polusvest, besni povici i udarci padaju po njemu, vuku ga pločnikom, do konačne tame.

Iz koje se nevoljno budi.

****

Odblesak. S onog prozora. Sunca? Ne, pre liči… metala nekog. Klizeći, svetluca, prelama se, do onog sličnog okna, na drugoj strani ulice. Ukrštaju se negde na sredini.
Nemi plamičak.
Pucanj.
Jedan, drugi, treći, četvrti…
Mrak.

****

Ne mogu više.
Ćutala sam četvrt veka. Ali sada, kad je, nadam se, za mene konačno kraj, a izgleda kraj i za svet, koji se ponovo sav bacio u provaliju. Kako to voli da radi povremeno…
Kakav je ovaj mi život bio, sve to vreme, bez njega, i bez dece moje, samo da ih gledam, kroz neprobojno staklo…
Sad je, evo, najzad prilika, uspela sam da uzmem taj paketić, biće dovoljan…
Eh, da… Zlotvor je bio ludo hrabar, mora mu se priznati. Ipak je mnogo rizikovao. Šta da ga je onaj mladić ipak pogodio, kao što je nameravao? Ha, šteta je velika što nije, ubicu, izdajnika Carstva.
Ali, bar su ga ti đavolji Srbi dobro potprašili na Ceru i Kolubari.

****

Mrak…
Lagano bledi.
I, evo, opet, taj blesak.
Produžuje se u tanku traku svetlosti.
Teram kakpke da se otkrile.
U njih ulazi polutama.
Gde sam ja to? Šta se dogodilo?
Gde je Franci?!
Seče kroz grudi svetlost bolna kao oštrica mača.
Glasovi…
Kroz nerazgovet probija se…
-A možda je bolje bilo, da smo i nju… progovoriće negde, nekome, nema šanse da je ubedimo da ćuti.
-Ipak, ubedićemo je. Valjda su joj draži životi njene dečice. Makar i nemaju pravo da naslede tron.
Uostalom, paziće na nju dobro naš Arhangel čuvar…

****

Ne shvatam… Trebalo bi da ga mrzim. Ubio mi je muža… Možda, od svih onih, upravo baš njegov metak. Ako ne metak, ono sigurno njegova gvozdena volja i naum.
Za razliku od onih hladnih profesionalaca u sramnoj službi izdaje našega Carstva, njegova je namera rodoljubljem poduprta, on je, po svemu što čuh, voleo svoj narod, ništa manje no što je moj Franci voleo svoj. I, u toliko je časna.
Iskrena, i vatrena, kao te oči mu.
I zato, morala sam… Nisu mi mogli taj zahtev odbiti. On se ionako s dušom rastaje…

U stvari mi je baš žao toga dečaka. Ispijenog, koščatog lica, izmoždenog glađu, zatvorskom torturom, vlagom i polutamom jektike.
Već svog na Onoj Strani. Sem u tim živim, plamenim kao vulkan očima, i iste takve podzemne snage.
-Ne kajem se – šapuće mi tik uz uho – zbog tiranina, makar on bio i Vaš muž… Ali, Vas mi je žao… Ni Vas to zlo carstvo nije voljelo…
Sva preostala neugasiva volja struji mu tim poluglasom, i očima.
-Nisam htio… I stoga, molim Vas za oproštaj… Lično Vas… A vašu carevinu drago mi je što sruših… I što sam za to umro. Živjela nova slobodna država Južnih Slovena!
Proguta duboki šištavi uzdah.
-Čudno… Nisam vjerovao da ću… ovdje… prvo baš Vas sresti… i da uopšte išta i postoji poslije… No, možda baš… da… Da Vam se trebam izviniti.
Primih tu koščatu, drhtavu preostalu mu jedinu, levu ruku, sve hladniju.
Ne, ne mrzim ga. Štaviše… Drag mi je, kao sin.
Stežući mi šaku, on se opet naginje, i lako pridiže k mome uhu.
-Ako išta ovdje Vaša riječ znači… molim Vas, prenesite im… da hoću da se sa slijedećim sretnem – Žerajićem… A potom s Todom, Jovom mojima…

****

-Ako pođemo ovim kolima, istim putem, da li nam možete garantovati bezbednost?
-Apsolutno, Vaše Visočanstvo! – odvraća samouvereno razmahana zelena peruška Zemaljskog Poglavara – Bombaš je uhvaćen, put je sasvim čist.
A, da li je bombaš bio sam?
Ne zna zašto to nije upitao. Ali, kaže sebi dalje, nemamo razloga za strah, ako tako tvrdi komesar vojne uprave, Zemaljski… ove teritorije pod istovremenim direktnnim žezlom Cara i Kralja.
A ipak, možda nije trebalo da ih poslušam i uopšte dođem u ovaj grad.
No, evo, kaže i da ni nećemo ići istim putem, te doista nema razloga za brigu.
Evo, idemo mirno, auto klizi, narod nas opet pozdravlja…
Obala je lepa, i reka, mostovi…
Dobro je, i možda bi zato trebalo da razmisle o mojim idejama da Slovenima damo posebno učešće u državnosti. Trojna monarhija je rešenje da ova naša velika i raznorodna Carevina opstane…
A, moram ih ubediti i da sad ipak nije trenutak za napad na Srbiju, koliko god nam ona smeta. Prvo treba da prekomponujemo državu, i onda takvi, jači, prirodno, mirnim putem progutamo Srbiju…
Iz tog dubokog mora misli prenu ga nežni stisak njegove šake njenim.
Draga moja, obliva ga toplina te pomisli.
Izgleda, u stvari, ona me jedina razume. Možda sve ovo, vođenje države, i sve zavrzlame oko toga zapravo i nije za mene, šta će mi to u ovim godinama, bolje da se više posvetimo ovoj našoj deci, i četvrtom koji dolazi…
Ali, šta sad bi, skrećemo?
Vreme se zaustavlja.
Kreće u nazad.
Ili, to samo klizi auto, u rikverc…
Ovaj, naduvani, s peruškama raskošnijim no i moje, kočoperni kikirez, kako mi i on stalno ide na nerve, sad nešto govori vozaču… Ali, zar mu nije objasnio ranije, još u Vijećnici…?
Pucanj.
Guma na autu?
Ali, šta je ovo… – prsti iza uha – toplo, tečno, klizi niz vrat … zašto mi se magli pogled…?
Pucanj, opet.
Najdraža, puslice moja, runoliste moj…! Šta je to, zašto si klonula…? A, naša deca…?
Zašto ne mogu da te vidim, iako znam da si u mom krilu…?
Mrak. Svuda tama i gluhi muk.
No, a šta je sad odjednom to, tamo, ispred…?
Mač, štit. Munje iz mača sevaju. I glas neki.
Ratnik. Sveti.
Zove nas…
Arhangel.
Mihael…
Ne. On je tamo, iza. Ovo je Gabrijel.
Diže mač, pršti iz njega svetlost.
On nešto tim mačem po nebu ispisuje.
Ne razaznajem… Nepoznato pismo, i jezik. Ali, nekako neodoljivo, tim iskrama, varnicama mami, čudnovat spokoj donosi…
Hajdemo, Zaher tortice moja, hajde, ka toj svetlosti, što dalje odavde, iz ovog neprijateljskog grada, gde su, očigledno, skoro svi za sveslovensko-srbo-hrvatsko, pa i muslimansko ujedinjenje, gde hodaju njihove sjene i pre no umru, a i posle toga, das ist Walter, hajdemo, iz zemlje, iz sveta, daleko, od svih tih zavrzlama. Briga nas, i za mučno Carstvo, i za prokletu Srbiju, i za sve. Dođi!
Arhangele, Gavrilo, sveti ratniče, hvala ti!

****
Dok Prestolonaslednik drži govor u Gradskoj vijećnici, Poglavar BiH diskretno prilazi jednom od mlađih oficira.
Aplauz prekriva njegove reči, koje čuje samo podređeni.
-Aktiviramo plan „B“. Idi, javi, znaš već gde i kome, da ipak treba zaliti cveće na prozorima…

mar 06, 2011