PRIJATELjSTVO NE BIRA

-Petra Antić(1992), učenik, Niš

Prijateljstvo se ne bira, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav

„Dobro jutro“, odjeknuo je tanani dečji glas kroz hodnik zgrade. Starac, sede kose i dubokih sivih očiju, umorno je podigao glavu i ugledao niskog dečaka koji je, zajapuren, istrčao napolje noseći veliki školski ranac. No, starčeve noge bile su odveć lenje, i trebalo mu je vremena dok je konačno seo na klupu u dvorištu.

Pitao se koliko li dečak ima godina. Mora da je bio približnih godina kao njegov unuk, ali starac nije mogao biti siguran. Prošlo je već pola godine od kada ga je poslednji put video, a deca u tim godinama jako brzo rastu. Iako je bilo toplo, oko njegovog srca razlila se gorka hladnoća. U mislima je video sliku sobe, ispunjene igračkama i knjigama pokrivenim debelim slojem prašine, koja kao da mu se rugala. A praznina se iz nje slobodno širila, gušeći svaki kutak njegovog stana. Zato mu je bilo tako lepo sedeti tu, na suncu, gledajući nasmejana lica ljudi i dece koja su tuda prolazila. Časovi su se usporeno vukli, a on je ostajao na istom mestu…

Iz dremeža ga je trgla senka koja se pružila po njegovom licu. Pogled mu je pao na razbarušenu crnu kosu koja se približavala, i počeo je polako da se pridiže. „Dozvolite da vam pomognem“, začuo je opet onaj vedri glas, koji mu ozari dušu. I tada se njegov, dotada tegobni, usamljeni život, promenio.

Svakoga dana, u isto vreme, kao po dogovoru, njih dvojica bi izlazili iz svojih stanova. Razmenili bi uvek po par rečenica, iz dana u dan sve više, a zatim bi starac ostajao da čeka da se završe školski časovi i njegov maleni prijatelj vrati i ispriča mu najnovije doživljaje. Saznao je da je mališan često usamljen, da njegovi roditelji rade do kasno, i da nema mnogo prijatelja sa kojima bi se igrao.

Osvanula je i jedna kišovita subota. Na terasi u prizemlju, pogrbljena prilika je setno posmatrala mokru, sivu ulicu. Stidljivi osmejak se pojavio na njegovom izboranom licu kad je ugledao dve isprskane dečje cipele kako šljapkaju po barama. I odlučio je. Sačekao je onaj tako poznati, i tako dragi pozdrav, a onda pozvao dečaka da ga poseti. Dečakove oči su zasijale i obećao je da će doći čim se javi roditeljima. Zvuk zvona se začuo posle neobično kratkog vremena. Starac se, brže nego inače, odgegao do ulaznih vrata da dočeka gosta.

Pretvorilo se to u jedno divno popodne. Zvonki smeh raspršio je samotnu tišinu na koju su zidovi bili naviknuti. Dugo zaboravljene igračke zračile su toplom radošću, tanke utrnule usne konačno su se iskreno psmehivale, a dečak je pričao, nezaustavljivo, hvaleći se ili se žaleći. Svud okolo lebdelo je neko neobjašnjivo osećanje, kroz koje se provlačila sreća, sigurnost i poverenje, preplićući se i ispunjavajući dva drhtava srca.

* * *

Čovek u poslovnom odelu stajao je na ulazu stare, oronule zgrade. Na ogradi najbliže terase zjapila je rupa umesto izbledele drvene daske. U naizgled tvrdim, hladnim očima, skupile su se dve sramežljive kapi. Verno čuvana sećanja navirala su, ostavljajući za sobom tup bol, ali i prijatnost i toplinu. Duboko u sebi, čovek je znao da će ta neobična ljubav biti zauvek skrivena. I nezaboravljena.

feb 16, 2011