Preživjeli logoraš iz Prokuplja ispričao mi je potresnu priču u Mathauzenu o logoru Mathauzenu.

Pišem ovu priču da se ne zaboravi i ne ponovi nikad i nigdje u svijetu. Priča on: – “Bio sam dječak, kad su me zarobili okupatori sa još mnogo naroda. Deportovali su nas u vagonima za stoku. U vagone su ukrcali mnogo naroda najviše staraca, žena i djece, a vozili su u neki nama nepoznati pravac. Sjedio sam na podu vagona pored neke rupe kroz koju je strujio vazduh i tako sam ostao živ. Mnoga su djeca pomrla od zagušljivosti ili iscrpljenosti. Kad smo stigli na odredište nismo znali gdje smo dok od drugih logoraša nismo saznali da smo u Mathauzenu. Nisam znao ni izgovoriti tu strašnu riječ Mathauzen, ali mi je ostala urezana u sjećanje po zlu čitavog života„.
U logoru se osjećao, tužno, jadno, najjadnije, kao i svi drugi logoraši. Tugovao je za svojim najmilijim od kojih su ga odvojili zlotvori, a nije znao ni kud su njih odveli i jesu li negdje živi. Iz dana u dan srce mu se punilo tugom što se nalazi u tuđoj i nepoznatoj zemlji u ogradi od žice kao zvijer.
Gledao je svakodnevno logoraške muke i smrti u oči. Počeo je naglo da slabi kao i drugi logoraši jer su jeli samo po jednu šnitu suvog, starog, okorjelog hljeba i pili vode iz limene posude. U toku dana morali su nositi teško kamenje uz stepenice napravljene za tu vrstu mučenja, a vodile su od doline na brdo.
Stariji logoraši morali su nositi sepet pun kamenja na leđima uz „stepenice smrti“. Kad izađu do vrha gurnu ih nogom nazad da se polome ili da ih poubija kamenje iz sepeta. Ako neko neće da ide bičuju ga dok ne krene. Svakodnevno su primjenjivali tu vrstu torture. Kupili su mrtve sa „ stepeništa smrti “i nosili u krematorij koji je bio nedaleko iza trošnih drvenih baraka u kojima su bili nagomilani logoraši. Barake su se svakodnevno punile novim logorašima, a mrtve koji su se pogušili u zagušljivim neuslovnim prostorijama nosili su drugi logoraši do krematorija koji je izgledao kao neka kućica, a s druge strane je bila velika rupa u koju je upadao pepeo. Barake su bile niske dugačke sa malim prozorčićima kroz koje se ni najmanje dijete ne bi moglo izvući. Zebnja i svakodnevni strah bili su kobni. Svaki logoraš je svakodnevno strijepio da će njegov logoraški broj biti pročitan za premlaćivanje. U logoru je bilo najviše Jevreja, Roma i Južnih Slovena. Bilo je ljudi raznih profesija. Jevrejski doktor je svakodnevno previjao rane premlaćenim i njihovom pocijepanom odjećom, drugo ništa nije imao. Neki su pomrli od jada i žalosti, neki od gladi, neki od bolesti, a najviše od premlaćivanja na „stepeništu smrti“. U sveopštem ludilu pakla samo su najhrabriji i najizdržljiviji izdržali i dočekali oslobođenje i završetak rata, a time i raspuštanje logora. Za neke je i taj dan bio koban i poslednji jer ih je pogazila masa u opštoj bježaniji ka slobodi. Dječak, junak ove priče se dosjetio da se popne na drvo preko žice kod izlaznih vrata i tako se spasi da ga ne pogazi gomila preživjelih logoraša koja je zaglavila na izlazna vrata. Narod je bježao zbunjen i uplašen niz brdo na kom je bio logor. Kad se narod dočepao slobode i odmakao dalje od logora, počelo je dozivanje na svojim jezicima. Okupljali su se i kretali svako prema svojoj zemlji.
Dječak iz Prokuplja našao se sa desetak Jugoslovena koji su preživjeli holokaust. Nisu odmah znali da se orijentišu, kojim pravcem da krenu. Profesor iz Beograda se dosjetio da prate tok Dunava. Dunav su pronašli nakon dva dana pješačenja prema magli koja se od njega dizala. Tumarali su kroz šikare, šaš, i bare niz Dunav pocijepane odjeće. Predveče su lovili zečeve i ribe da bi se prehranili. Najviše su se kretali noću, da danju ne bi bili primijećeni od neprijateljski raspoloženih ljudi. Kad bi naišli na neko naselje prosili su da bi se prehranili, a ličili su na prosijake. Od njih desetak, put niz Dunav do Beča kasnije do Beograda, uglavnom pješke, izdržala su trojica odraslih i dječak. Pomrle drugove sahranili su uz Dunav, a kasnije im tražili grobove.
Kad su konačno stigli u svoju zemlju pali su po zemlji i ljubili je. Pridigli su se sa zemlje i ispružili ruke ka nebu, pozdravljali svoje toplo i slobodno južnjačko nebo. Profesor u Beogradu nije zatekao nikog od svoje familije. U svojoj porušenoj kući isplakao se kao dijete, a dijete ga tješilo. Baš zbog dječaka prikupio je snage da se pridigne sa spaljenog temelja i zgarišta nadajući se da još negdje ima neko njegov živ. Kako narod kaže, nada poslednja umire. Moralnu snagu dao mu je dječak koji ga je podsjetio na njegove đake. Odlučio je da dječaka odvede u njegovo rodno Prokuplje. Kad su stigli u Prokuplje dječak je sav radostan pokazivao profesoru svoju rodnu kuću. Krov kuće je popravljan što ih je navelo na to da u njoj neko živi. Ali ko, pitao se profesor. Dječaku je srce zadrhtalo od strepnje i radosti. Prepoznavao je prostore oko sebe i to je bio razlog za veliku sreću. U njihovoj blizini bila je neka omanja štalica. Profesor predloži da se sakriju u nju neko vrijeme dok ne ispitaju okolnosti. Odluči da dječaka ostavi u štalici, a on da ode u kuću da izvidi situaciju, ko u kući živi i da li je to neko od dječakove familije. Dječak se u štalici prisjećao svog djetinjstva i svojih najmilijih, radujući se što će ih vidjeti.
Profesor je pokucao na vrata i predstavio se kao službenik Crvenog krsta iz Beograda, a kao pravi spisak poginulih i nestalih članova porodice. Familija je bila velika. Otac dječaka je nabrajao poginule i mrtve, a među njima nabrojao je i dječaka. “Da pogledam u spisak“: – reče profesor. Ovaj dječak je u spisku živih i živ je. Svi su ga gledali s nevjericom. On je odveden u logor u vagonima za stoku u inostranu zemlju. “Da, da, zasigurno je živ, ali je mnogo smršao“: – reče profesor. Nastao je plač od radosti i pitanja gdje je i kad će doći. Profesor se udalji od kuće, a za njim svi gledaju kao izgubljeni. Ode do štalice i pozva dječaka da izađe. Povede ga kući, svi izađoše da ga vide. Niko ga ne prepoznade. Otac se dosjeti da pogleda mladež koji je imao na tijelu i uvjeri se da je on. Majku nije imao, umrla prije rata.
Dječak se postepeno oporavljao i izrastao u lijepog momka. Oženio se, stekao djecu, ima i unuke u Prokuplju gdje i danas živi s tužnim uspomenama. Čuva logoraški broj. Svake godine kad iz Beograda organizovano idu na polaganje vijenaca na spomen obeležja žrtvama fašizma u Mathauzenu ide da ponekom kao što je meni 1993 god . ispriča na licu mjesta, potresnu priču o logoru u Mathauzenu. Da se ne zaboravi stradanje njegovih saboraca logoraša i ne ponovi nikad i nigdje u savremenom i civilizovanom svijetu takvo zlo.
Željela bi da se svi ljudi svijeta bore protiv svakog zla na zemlji da bi život imao svoj pravi smisao. Još nismo na prvo mjesto stavili život kao najvredniji.