Pred Miroslavljevim licem je učestalo bio prisutan lik bolesne majke koju je došao posjetiti u Banjičkoj bolnici. Njene crne oči kao da su lebdjele kud god bi se kretao, a njen prodoran pogled pretvorio se u jedan veliki znak pitanja. Zasijecale su se te oči u njegove misli kao sjekira snažno zamahnuta, usmjerena i zabita u mlado drvo.

Posmatrala ga je ispitivački, ćutke. Nije željela da njena teška bolest bude smetnja njegovoj ambiciji da položi još jedan ispit na arhitekturi u Banja Luci, da potraži poslije studija posao i konačno postane svoj čovjek nezavisan od pomoći roditelja. Doktor mu je rekao da rak u metastazi brzo napreduje i da mu majka neće dočekati jesen.Trebalo je da uočava radost u proljeću koje je probudilo prirodu, da se raduje suncu, ponovnom susretu poslije višednevnog odsustvovanja iz Banja Luke sa svojom djevojkom Sanjom.

Umjesto toga kao da mu se nekakav težak i tečan metal slio u noge pa mu usporava pokrete. Na grudima je osjećao teret cijelog balvana, a misli su događaji saplitali, obavijali čudnom sintetičkom maglom. Srce mu je pritiskao nevidljivi kamen sličan onom vodeničkom, što melje žito u učestaloj i jednoličnoj kretnji.

Svaki put mu je otpadao komadić srca u toj bolničkoj sobi. Kretanje ljudi, žamor, buku automobila i tramvaja nije osjećao. Sve je to prolazilo mimo njega dok je ravnodušno prilazio trafici da kupi novine. Avion sa Surčinskog aerodroma će poletjeti za Banja Luku za dva sata.

Karakterističan zvuk mobilnog telefona je skrenuo njegovu pažnju. Prislonio je telefon na uho i čuo ženski glas koji se gubio u jecanju;

-Miroslave, primi moje najdublje i najiskrenije saučešće!

-Halo ko je to?

-Tamara, sutra je Sanjina sahrana.

-Neeeeeee…..

Oteo mu se krik tako prodoran i tako glasan kao da je htio da njegova bol dođe do najdublje tame svemira, do samog đavola. Želio je da baš on čuje njegovu bol, jer samo on je mogao da bude tako okrutan i da ga liši blizine voljene Sanja. Onesvjestio se. Prišla mu je trgovkinja novina. Prolaznici su se počeli zaustavljati i skupljati. Jedan stariji gospodin položio je prste na Miroslavljev vrat.

-Živ je, ali u nesvijesti. Šta vam je ovaj momak? Upitao je trgovkinju.

-Nikad ga nisam vidjela.

-Pozvaću „hitnu“. Reče čovjek.

Miroslav je otvorio oči u kolima hitne pomoći. U venu na ruci je bila pobodena igla iz koje je izlazila plastična cjevčica da flaše sa infuzijom.

-Kuda me vozite? Gdje sam?

-Imate li lična dokumenta? Čuo se ženski glas.

-Vozimo vas na Banjicu u kliniku.

-Stanite!

Isčupao je iglu, otvorio vrata i pobjegao iz kola kao da bježi od same smrti.

-Taksi… povikao je!

Uskočio je u kola.

-Surčinski aerodrom molim vas.

Taksista čovjek, prosijede kose i brkova, ozbiljnog lica sa ne više od pedeset godina je vještim manevrom zaokrenuo svoj mercedes u pravcu bulevara koji je iz Beograda vodio na zapad do aerodruma. Miroslavljevo tijelo je bilo utrnulo. Tuga mu je paralisala kosti, a njegove nerve otupila i učinila bezosjećajnim na bilo kakav podražaj. Gledao je samo jednu tačku. Volja mu je bila slomljena, nastojanja prekraćena. Ego se izgubio pod velikom gomilom jalovine iznenada nasute na njegov život. Disao je teško, oči su mu se odjednom povukle u duplje lobanje, a lice poprimilo pepeljast, beskrvan izgled.

Taksista ga nije ništa pitao. Oni prirodom posla, htjeli ne htjeli u svojim mnogobrojnim susretima sa strancima postanu izvrsni psiholozi. Vozio se tako cijelih pola sata. Vrijeme mu je izgledalo kao prepreka nalika vječnosti koju je morao prevazići. Platio je petsto dinara i izašao iz kola.

Otišao je do toaleta na aerodromu da se osvježi vodom. Došao je prividno sebi. Da nije imao mobilni telefon kod sebe još ne bi znao za tu groznu vijest. Istina je bila bol koja mu se zasjekla u meso. Kao da se nebo suzilo, pretvorilo u nekakvo mračno zračenje, sabilo u nekoliko crnih strijela koje su se završile ravno u njegovom srcu. Ovo nije istina, pokušavao je kao i svi očajnici na ovom svijetu da odagna golemi gusti mrak koji ga je obavio.

Moja Sanja je još živa, toliko toga je ostalo pred nama.

Sanja je imala nadu i radost. Voljela ga je svojom iskrenom dušom. Iz njenih očiju je uvijek izbijao optimizam kojim se naslađivao, koji mu je pomagao da se hrabro i odlučno nosi sa svim nepogodama koje su ga snalazile. Ona je bila njegova matična luka u koju je pristajao poslije svih bura na otvorenom i pobješnjelom moru života. Bila mu je radost, ljepota, nada i utjeha, njegov alter ego i sjenka. Tekla mu je kroz vene zajedno sa krvlju, obuzimala misli i tijelo.

Sanja je bila njegova sudbina i budućnost. Nije mogao više da misli, suze su se cijedile niz lice i oslobađale gnev koji se taložio u dubini njegove ličnosti.

Sjeo je na plastičnu stolicu u čekaonici. Iz slomljenog tijela i duše isticao je jedan mlad život kao iz rane krv. Uzeoje svoj telefon kojeg su mu stavili u džep u kojem inače ne stoji. Nazvao je Tamaru. U telefonu je bio čudan muk. Konačno se javila Sanjina najbolja prijateljica.

-Tamara, Tamara ne znam šta i kome da kažem. Molim te dođi na aerodrom u Mahovljane za sat i po.

-Jesi li dobro? Upitala je.

-Nikada ja više neću biti dobro.

-Doći ću.

-Želim da me odmah prevezeš do Sanjinog sanduka.

-Naravno.

Tamara je htjela da bude na usluzi, ali su joj nedostajale riječi za takve prilike. Studirala je žurnalistiku zajedno sa svojom sad pokojnom drugaricom. Nagli obrt nije mogla da prati njena svijest.

Sve se događalo strahovito brzo, bez ikakvog predznaka koji bi ukazao na dubinu tragedije.

Miroslav je obavljao u stanju polusvijesti sve što je trebalo uraditi prije samog ukrcavanja u avion. Pred sobom je imao Sanjine oči. Usmjeravale su želju da se nađe što prije blizini njenog lica. Bio je spreman da se žrtvuje za njenu sreću. Njegovao je tu ljubav pažnjom kakvu posjeduju vrtlari koji u svom vrtu imaju endemske vrste biljaka. Sad je sve uzalud. Pitao se, zašto je on morao ostati da dovršava sve ovozemaljske poslove bez podrške i razumjevanja Sanje, a ništa drugo neće zadesiti kroz koji mjesec i njegovu majku. One su ga jedine razumjele. Stjuardesa je obavjestila putnike da zavežu pojaseve i najavila slijetanje za deset minuta. Po spuštanju otvorila su se vrata aviona na pisti Banjalučkog aerodroma. Na ulazu u zgraduTamara je grozničavo stezala svoje prste prepletene u grču čekajući da se Miroslav pojavi.

Potrčala je kad ga je ugledala.

Njene suze su se slile na njegov vrat, a njegove na njenu bujnu kosu.

Ništa nisu govorili nekoliko trenutaka. Na gradskim semaforima su se našli za tridesetak minuta. Ušli su u dvorište Sanjine porodične kuće. Na ulazu se pojavila njena majka u suzama. Zagrlila je Miroslava. Iza nje je bio Sanjin otac. Imali su oboje lice boje žutog voska svijeća koje će uskoro ugledati pred sandukom u kojem su Sanjini ostaci. Ušao je u prostoriju dnevnog boravka, prišao odru. Zaustavila ga je nečija ruka.

-Nije dobro da suze padnu na lice pokojnice. Čuo je glas koji kao da je dolazio iz neke daljine. Kleknuo je pored sanduka.

-Zašto? Samo se pitao.

Položio je obe ruke na lakirano hladno drvo braon boje preko čijih rubova su označene tamne sjenke okolo ornamenata crne boje.

Svijest mu se preselila u minulo vrijeme. „Film“ ne tako davne prošlosti se počeo odmotavati u trenutku za koji još uvijek misli da je ružan san. Vidio je Sanju kako trči ispred njega pored obale Vrbasa, dok on pokušava da je uhvati oko struka. Njena duga kosa bi lepršala kao zlatno klasje pod ljetnim vjetrom. Sjećao se njenih dodira, ruku i usana.

Davala je njegovom životu boju, miris i smisao. Zvijezda njene blizine je bilo osvježenje u vidu prijatnog zračenja uvijek drugačije boje.

Sada to više nije san, sada je to smrt. Jezik ne poznaje okrutniju riječ. Prije nego je krenuo kući Sanjina majka mu je predala koverat na kojem je pisalo; Za Miroslava!

Na vratima roditeljske kuće ga je dočekao u zagrljaju otac Ivan. Nije ga ništa pitao.

Miroslav je poželio da uđe u svoju sobu i što prije otvori koverat. Ruke su mu se tresle, svoje ruke nije prepoznavao. Bile su kao tuđe. Razmotao je naposlijetku bijeli papir.

-Miroslave, izvini! Moje nade, želje, ambicije, moja vizija budućnosti nije se poklapala sa realnim, okrutnim životom punim zamki. Moj senzibilitet, osjećanja i volja su bili preslabi pred izazovima nekog novog vremena punog mraka, licemjerja, hipokrizije, podlosti i laži. Sve što sam željela nekako mi je izmicalo. Ti si bio jedina svijetla tačka u mojoj sadašnjosti. Nisam željela da budeš nesrećan pored osobe koja više nije mogla glumiti sreću. Biću tvoj anđeo čuvar. Ovakva pravila nisam mogla da podnesem. Zaslužili smo bolje. Čekaćute na onom svijetu. Budi hrabar, bar ti. Još jednom izvini. Volim te! Sanja.

Njegove jecaje je ublažio jastuk u koji je zabio glavu.

Na dan sahrane sijalo je sunce. Miroslavu u crnom odijelu dok je stajao pored rake i ono je nekako djelovalo crno. Poslije opijela oproštajnu riječ je uzeo Sanjin profesor:

-Duboka bol je zaparala srca svih nas koji smo poznavali Sanju. Njenim roditeljima je svakako najteže. Oni su izgubili kćerku, a mi savjesnog, odgovornog i marljivog člana našeg fakulteta. Nedostajaće nam Sanjine ideje, sugestije, vedrina kojom je zračila, a ponajviše njen osmijeh.

Očekivali smo u svom optimizmu mnogo srećnih trenutaka i plodova njenog rada koji se na žalost tragično prekinuo. Ona nije bila samo student. Ona je bila prijatelj i djevojka omiljena u svom društvu. Bila je pojava kakva se ne sreće svaki dan i bilo gdje.

Iznad svega Sanja je bila iskrena ličnost, predana svemu što je donosilo progres i pomak ka boljem.

Ne možemo da znamo koliko dobrih djela bi ostalo iza njenih ruku i namjera da je okrutna stvarnost dala više vremena da se njena mašta oplodi i postane njeno životno djelo, ali svakako želimo vjerovati da bi ono bilo veliko.

Sada je ta stvarnost ovdje pred nama. Istina je bolna. Ovdje smo se okupili da na dostojan način ispratimo Sanju. Volio bih, koa i svi vi dragi prijatelji da je ovaj trenutak dodjele diplome, promocija njenog djela poslije uspješnog rada, skup povodom nekog njenog jubileja. Na žalost nalazimo se pred vječnom Sanjinom kućom.

Nadam se da će sjećanje na Sanju, svih nas ovdje okupljenih živjeti duboko u vremenu, nas koji je nećemo zaboraviti i sve ono čemu se ona radovala i nadala. Sanja, počivaj u miru i neka ti je vječna slava…

Miroslav je navukao zavjese na prozor, napravio polumrak i svalio se poluobučen u krevet.

Bilo mu je svejedno šta se oko njega dešava. Prošli su tako dan i noć. Sledeći dan na vrata sobe tiho je ušao njegov otac Ivan. Spustio se na Miroslavljev krevet i položio ruku na sinovljevo rame.

-Donio sam ti čaj od kamilice i biskvit sa kokosom koji voliš.

Miroslav je ćutio. Nekoliko trenutaka je bio muk.

-Zašto?

Ivan je dalje nastavio govoriti jednu vrstu monologa, nadajući se da će ublažiti sinovljevu bol.

-Život je rijeka koja neminovno teče ka ušću. Ona je nekad lijepa, pitoma i razigrana pod svjetošću sunca. Često njene obale posluže za odmor od svakovrsnih briga. Istina, nekad nebo posivi, smrači se, udare višednevne kiše, rijeka nadođe, postane mutna i zla.

Rijekom života se spuštamo ka njenom ušću bez obzira na vrijeme. Nema tako vještog kormilara koji može ploviti čamcem njenom bujicom bez teškoća. Nekad se on razbije od njene hridi.

Od milosti neba i te rijeke zavisi da li će čovjek potonuti u njenim brzacima ili će ga ona izbaciti na obalu.

Sitni smo mi stvorovi da bismo nekažnjeno obilazili zakone prirode. Iz vijeka u vijek broj ljudi na zemlji se povećava, a resursi se smanjuju. Zagađeni su i vazduh, voda i zemlja. Čovjek je bio prisiljen da traži nove oblike profita. Standard je rastao, s njim su se pojavile i nove potrebe. Tako su se pojavili novi načini sticanja novca. Sve češće se uzimalo od budućnosti bez brige za potomstvo. Čovjek nove epohe je postao sebičan, egocentričan. Živimo u vremenu kad je on počeo da prodaje sve da bi održao sjaj svoga prestiža.

Tako se pojavila trgovina ljudskim pravima, moralom, trgovina budućim vremenom, samim tim i samim sobom.

Tu je mračnija od mračnija trgovina drogom. Izgubio se u tako nametnutoj stvarnosti osjećaj za bol drugog, za samilost. Ti „trgovci“ da bi lakše došli do profita, počeli su difuzno, fino brušenom polifonijom svog licemjerja i laži skrivenih iza vještački suvog osmijeha da vrše atake na samu svijest čovjeka. Perfidno se otupljuje moć zdravog rasuđivanja, a onda u svojim brižljivo pripremljenim „paukovim“ mrežama love veliki broj žrtava kojima se hrani njihova pohlepa nastanjena u srcu u kojem bi trebala biti ljubav.

Novo doba je srca jednog broja ljudi pretvorilo u mjesto stanovanja gladi za moći i profita bez milosti prema bilo kome, udruženog sa pohlepom umjesto ljubavi prema bližnjem.

Postupci odaju čovjeka. Zlo se brižljivo priprema u tajnim „kuhinjama“. Sanja je jedna od brojnih „pčela“ upalih u te „paukove mreže“. Takvim „zakonima“ vidimo značenje simbola kad je već kasno. Zlo je slijepo, a žrtva može biti svako, sine moj!

Iz Miroslavljevih usta opet se čula jedna jedina rečenica:

-Ako je takav početak, kakav li je tek kraj?

Ivan nije imao odgovora na takvo sinovljevo pitanje. Ustao je i izašao iz sobe misleći na svoju bolesnu suprugu.