Ubio me Bog, ako sam normalan. Do jučer sam ju proklinjao. Mrzio je, a sada smrznut od straha koračam prema kući pokojne susjede. Svakog će stići ono što je nju danas, možda i mene prvog sutra – mislio je Petar žureći kroz obraslu prugu, kojem je u doba njegova mladovanja prolazio voz.

Bio je probisvijet, ali došlo je vrijeme da i on počne odlaziti na sprovode i bdijenja, kako se ono u narodu kaže „ko će kome, ako neće svoj svome“. Nikad nije osjećao veću tjeskobu i strah od smrti kao sad. Žurio je bježeći od misli o sudu vječnom, a padao u još gore duševno stanje. Znao je i sam da nije dobro kad se smrt šeta oko kuće i kad smrt spava u selu.

– Zar do jučer nisam mislio da ta žena nije vridna ničega, ako joj je bivši muž učinio preljub nek mu oprosti radi svoje dice. Već našla stara baba da tjera neku pravdu. Bogati, zar stara nije naučila oprostit kad već nije mlada. Kad se samo sjetim, koja je to primadona bila kad se udala, došla ko cura iz grada na selo radi rumena momka. Al čim je došla tila il netila, privatit se odma morala motike, a nije je ni znala čuvat pravilno, a kamoli kopat. Pa prije namalo nego što je umrla rastala se, a čovika otrala kod one konobaričetine stare Jovanke, s kojom ju je prevario. A njenom čoviku to nije teško palo. Ma možda mu nije ni bilo teško priviknut se na bolje. A Bog izgleda opet pozva njegovu bivšu ženu sebi prije, koja mu oprostit nije htjela. E, moj Bože zar i ti možeš pogriješit – promrmljavao je prolazeći zaraslom prugom.

Za smrt susjede Petar je čuo od starih žena što su se skupile kod njegove žene kako bi češljale vunu. Prepričavale su žene kako su vidjele mrtvačko vozilo pred kućom pokojnice. Sama pokojnica, kako su je one nazivale, bila je jako bolesna prije smrti, prikovana za krevet, što od problema, što od starosti. Petrova žena se dogovorila s njim da on ide tamo da bude od pomoći susjedima u nevolji, a i ona sama će doći čim nađe vremena. Petar ju posluša i uradi kako su se dogovorili.

Žene iz sela s pokojnicom se i nisu nešto posebno družile, nisu je voljele, zato što nije bila kao one i što je znala boriti se donekle za svoja prava. A muški članovi sela smatrali su je primjerom žene kakvu nikad nebi smjeli naći, jer se oni trebaju samo smatrati glavama i starješinama kuće, a žensko im je tu samo radi posla i podmlatka.

A kad bi se žensko rodilo nikad se nije slavilo, već kad se muško rodi tu su bili svi. Majke i nisu baš voljele da rađaju žensku djecu, jer se znalo što ih čeka, pa kome je još stalo da mu dijete bude sluga.

Dok je Petar išao prema kući susjeda, mrtvačko vozilo je odlazilo iz dvorišta. Svijeća koju je nosio u ruci bila je oznojena, što od vrućine, što od tjeskobe.

-Kako je Petre, kojim ti poslom u naše dvorište?- pozdravi ga sin od susjede

– Primi moju sućut, šta bi, tako moralo bit, svima nama je tako suđeno…- pognute glave Petar mu pruža ruku

– E, moj susjed da si mi živ i zdrav…

– Gdje je pokojnica? Sad će i moja žena doći – upita Petar pogledajući na svijeću, koju je držao u ruci

– Jesam bolesna, ali umrla nisam!. – viknula je iz kuće njegova susjeda za koju je mislio da je mrtva.

– Pa odkud onda mrtvačko vozilo?- upita Petar
-Svratili čovjeka da dogovorimo, da pravi didu spomenik, prošle dvije godine kako je umro- odgovori sin susjede.

– Bog dao i tebi i tvojoj ženi, gdje čuli i ne čuli, hajd u kuću popij nešto- pozva ga u kuću susjeda

– Hvala, al idem ja svojoj ženi reći da ti nisi umrla i da ćeš živit Bog dao sto godina…- govorio je Petar kucajući u drvenu klupu.

Petar se uputio kući, odahnuo je kao da je tim izdahom izbacio svu onu tjeskobu i strah.

-Što ti je slušat babe stare, živu ženu sahranit tile- ljutio se sam na sebe što ih je poslušao.

Nije prošlo ni dva mjeseca, susjeda je umrla. Neki su Petra u šali znali nazvati poštarom smrti. Nije ga to smetalo samo je postao oprezniji sa onim što ljudi pričaju…