Dan koji je svitao, nad beskrajnom ravnicom i usnulom rijekom nije obećavao ništa dobro. Prvi topovski pucnji s Turskog groblja na sremskoj strani i monitora na Savi, najavljivali su svijetu četiri godine stravičnog razaranja, rijeke krvi i pedeset miliona mladih leševa.

Naglo razbuđene stanovnike Šapca obuzo strah kakav do tada još nisu osjetili. Bilo je u njemu, nečeg natprirodnog i jezivog. Topli porodični domovi za tren postajali su gomila krša maltera, cigle i drveta, ispod koga su virila beživotna tijela djece i majki dok je iz tmurnog neba ravnodušno sipila sitna kišica. Usplahireni, polugoli ljudi, bezglavo su se vrtjeli oko ruševina ne znajući šta da rade. Smrt je činila život besmislenim i sve ono što je on stvorio. Na bombardovanje neprijateljske artiljerije neubjedljivo je počela da odgovarala srpska sa periferije grada. Bitka je, ipak, trajala cijeli dan. Kada su, u plavičasti suton predvečerja, posljednji vojnici Treće armije generala Pavla Josifa Šturna ostavljali iza sebe zadnje kuće na južnoj strani grada, u sjeverni dio već su ulazile čete Desetog korpusa austrougarske vojske generala Mihajila Pijanića. Da, dobro ste pročitali! Jedan Srbin je napadao, a jedan Nijemac branio Srbiju.

Prvo okupaciono jutro u porušenom gradu, maglovito i kišno, zateklo je uzrujanog generala Mamule na groblju, zagledanog u imena na nadgrobnom spomeniku koji mu je mladi oficir pokazivao ispruženim prstom. Plima afričke mržnje rasla mu je u grudima. Ludilo je bilo jače od njega. Začuđenim i neodlučnim vojnicima, glasom ustreptalim od zlobe i otvorene slasti, oštro je naredio. “Ruši!”

I dok su beton i mramor krckali, popuštajući pod gvozdenim polugama i pijucima inžinjeraca, po zamućenom pogledu i opuštenim borama lica, moglo se vidjeti da stari general nije više bio tu. U mislima se vrati u daleku prošlost.

Tog đurđevdanskog uranka sjećao se kao da je bilo juče. Osjećao se prijatno kao poslije položenog ispita. I na licima ljudi oko njega ogledalo se dobro praznično raspoloženje. Veselo su se pozdravljali. Bistra i nestašna Zrmanja blještala je na proljetnom suncu. Svježe i opojno mirisale su trave i prvo poljsko cvijeće.

Polazeći iz garnizona u Gospiću, da kod roditelja u Gračacu provede nedjelju i praznik, čvrsto je odlučio da zaprosi Sofiju, kćerku Davida Mandića, najuglednijeg trgovca u tom dijelu Like. Iako vojnik, sanjario je o srećnom braku i porodici koju će zasnovati s tom krhkom i nježnom djevojkom, bistrih i pametnih očiju. Nije bila lijepa, ali bilo je u njoj nešto više od toga, što se kod drugih djevojaka rijetko sreće. “Čovjek snuje, Bog odlučuje”, kaže se i on se u to na vlastitom primjeru brzo uvjerio. Za stolom, pod jednim razgranatim drvetom, sjedio je cvijet gračačke mladosti, među kojom i stalno nasmiješena Sofija, djevojka njegovih snova. Konačno se poveo i razgovor o, po austrijsku stranu tragično završenoj, bici kod Solferina, Garibaldiju i srpskom nacionalnom pitanju. On, jedini u uniformi carskog oficira, vatreno je osporavao Garibaldijeve ideje o ujedinjenju Italije. Sumnjao je, i to glasno rekao, u mogućnost da se svi Srbi okupe u jednu državu, a ako bi se to i desilo, zbog svog hajdučkog mentaliteta i urođenog egoizma Srba, takva država ne bi imala budućnost i brzo bi propala, tvrdio je kategorično.

Kada se činilo da je razgovor o toj temi pri kraju i da će se mirno završiti, neočekivano je progovorio mladić plave kose i očiju, koji je sve do tada ćutao. Tiho, ali ubjedljivo rekao je: “Treba časno i pošteno služiti svom narodu, a ne tuđem, gospodine Mamula. Ljudi koji to čine, kao vi, već sutra će se naći na smetljištu istorije i svojim lošim primjerom opominjati druge da ne čine takvu grešku.”

Više od grubih riječi gračačkog učitelja Steve Petranovića, zaboljelo ga je Sofijino odobravanje, koje joj je jasno čitao u očima. Tog trenutka nešto se porušilo u njemu i odmah stvrdnulo u grumen gorčine i mržnje, zakotrljalo se i nemoguće je bilo zaustaviti. Naglo je ustao i bez pozdrava napustio zbunjeno i nijemo društvo. Kao savjestan oficir i podanik carevine, odmah je lokalnim vlastima prijavio nacionalistički ispad mladog Petranovića, inače nesvršenog studenta padovskog univerziteta.

Troma carska vlast se ovaj put pokazala hitrom. Mjesec dana prije završetka školske godine mladi učitelj je otpušten s posla, oduzeto mu je državljanstvo pa je otputovao u Kotor kod strica Gerasima, inače mitropolita, koji mu je pomogao da dobije službu na Cetinju. Radeći kao obavještajni oficir, Mihajilo je imao priliku da u “Glasu Crnogoraca” čije je pisanje pažljivo pratio po službenoj dužnosti, sazna nešto o životnom putu svoga uvreditelja. Bio je neko vrijeme učitelj i knjažev sekretar. Zbog uvrede Knjeginje i novotarija koje je uvodio u školi na Cetinju, otpušten je. Od knjaževog gnjeva sakrio se u Bosnu kod rođaka Teofila, učitelja i književnika i sa sobom poveo Sofiju, sada svoju zakonitu suprugu.

Od tada, Mihajila je s njima povezivala ogromna mržnja. Nikad se nije oženio. Kao piramida, postao je potpuno zazidan u sebe, sklon da čini zlo kad god može. Mrzio je, nije živio. Mržnja mu je godinama oduzimala sve.

Na trenutak razbuđeno, pokislo sivo lice se još više nabora od gnjeva, a sitne, upale oči bljesnuše zlobom. I dok su, mokri do gole kože, vojnici uklanjali posljednje ostatke zdrobljenog betona i počinjali raskopavati nakvašenu zemlju, u sjećanju mu živo iskrsnu još jedan davni događaj.

Putovao je tog proljeća u pratnji pukovnika Petra Preradovića veziru Topal-paši u Travnik, radi kupovine konja za carsku ergelu. Poslije konaka u jednom oronulom i zapuštenom manastiru ispod planine Borja, rano ujutro krenuli su dalje. Putovanje šumom bilo je ugodno usljed svježine i rose na tek izbilom lišću drveća.

Dok su jahali krivudavom stazom, između veličanstvenih bukava i ponekog osamljenog hrasta, odjednom su se začuli pucnji. Brzo su se snašli i uzvratili paljbom. Neodlučan i slab hajdučki napad lako je odbijen. Samo je jedan pratilac bio lakše ranjen. Popodne su izbili pred neku orijentalnu varošicu smještenu u kotlini, sa kamenom bijelom tvrđavom na uzvišenju u sredini. Svuda naokolo širio se miris kao snijeg bijelog behara. Zadivljen, pukovnik Preradović je uzdahnuo i tiho kazao: “Grad sevdaha, nije za vojnika.”

Uličice i sokaci bili su tijesni i prepuni šarolikog svijeta. Trgovci prekrštenih nogu, ravnodušno su sjedjeli ispred svojih dućana punih mješovite robe. Na podu, koji je služio kao tezga, svuda naokolo nalazili su se turbani, noževi, obuća, vosak, duvan, amajlija protiv bradavica. Iz mračnog štalskog prostora, strmim ljestvama, popeli su se u gostionicu, gdje su za jelo dobili tvrdo kuvana jaja, vrlo ukusne hljepčiće i bravetinu s ražnja.

Pravo iznenađenje čekalo ga je tek kod kajmakama u konaku, kamo je pratio pukovnika. Kraj odsutnog turskog dostojanstvenika, koji je sjedeći na divanu pušio čibuk, u bijelom italijanskom odijelu sjedio je Petranović koji mu je služio kao prevodilac. Ni jedan ni drugi ničim nisu dali do znanja da se poznaju. Od smrknutog handžije doznao je da je ovaj Dalmatinac učitelj u pravoslavnoj varoši, gdje i stanuje sa suprugom Sokom.

Nekoliko mjeseci kasnije novosadska “Zastava” pisala je da su turske vlasti optužile učitelja Stevana Petranovića da vodi štetnu propagandu pred svijetom, prima i pomaže hajduke, te da se jedva spasio bjekstvom primivši se službe u italijanskom konzulatu u Sarajevu. Kod te misli ukočeni i tmurni general se nasmiješi kao neko ko je zadovoljan postignutim ličnim uspjehom, a zatim žuč gorčine ponovo mu se razli kao vosak žutim staračkim licem. Nailazilo je neprijatno sjećanje.

Sporo su tekli vreli avgustovski dani, prije trideset i šest godina, kada su se smjenjivala dva carstva u Bosni. Dostojanstveni i strogi general Filipović, prije prelaska oplićale Save, u Brodu, gledajući ga direktno u oči, govorio mu je: “Stevo Petranović, dragoman italijanskog konzulata u Sarajevu, zakleti je neprijatelj Carevine, a veliki prijatelj Menotija Garibaldija, Đuzepeovog sina, koji je širom Italije organizovao mitinge protiv odluka Berlinskog kongresa, a posebno u Milanu, gdje se na trgu Kolona vikalo: “Živio Trst i Trentino, živjela Bosna!”

Imajte na umu, gospodine kapetane, da je taj Petranović jedini poslao protestni telegram Bizmarku. Kako govore tajni izvještaji iz Sarajeva, on u ovom trenutku sa Hadži Lojom organizuje otpor vojsci Njegovog carskog kraljevskog visočanstva. Naša politika na Balkanu nema od njega većeg neprijatelja. Vaš zadatak je da ne dozvolite da umakne. Dajte hiljadu dukata onom ko ga uhvati živa ili pokaže mrtva, a za Hadži Loju dajte stotinu.”

Uzalud je danima sa svojim vojnicima pretraživao svaki kutak u Sarajevu, zavirivao u svaku udžericu, pa i džamije, na veliko nezadovoljstvo turskog svijeta. Preobučen u seljačko odijelo, kroz redove austrougarskih vojnika, Petranović je pobjegao u Srbiju.

I eto, sada, poslije toliko proteklih godina pred njegovim nogama našle su se lobanje onih koji su mu nanijeli toliko patnje i upropastili život.

I dok je dosadna kiša uporno rominjala po ostacima kostiju i trulih komada sanduka oko razrovljene grobnice, general Mamula kao da je u času još više ostario. Zanesen, nije ni primijetio iznenadnu pucnjavu i bijeg svojih vojnika. Potom mu se najednom učini da sanja.

Pred njim, kao onog Đurđevdana u Lici, stajao je onaj isti mladi učitelj koji mu je nanio kobnu uvredu, samo što je ovaj put bio obučen u uniformu oficira srpske vojske i s revolverom u ruci. Padajući, smrtno pogođen metkom činilo mu se da se jedna lobanja, koja je ravnodušno ležala u blatu, podrugljivo smiješi, a iz praznih duplji zagonetno namiguju oči.

Mladi potporučnik je uz pomoć nekoliko vojnika brzo, ali s dužnim poštovanjem, vraćao kosti svog djeda i bake u razrovanu grobnicu. Pucnjava je jenjavala, a kiša počinjala jače da pada.

Šabački odred je žurno odstupao ne uspijevši da povrati izgubljeni grad. Posljednji se u blatnjavim čizmama povlačio potporučnik Stevan Petranović.

Na nebu su se gomilali novi gusti crni oblaci, a strepnja i neizvjesnost nad Srbijom.