MANTIJAŠ I NIČIJA ŽENA

– Mirjana Ojdanić (1951), reditelj u penziji , Beograd

Ako je Knez Mihajlova ulica duša Beograda, onda Beograd izdiše. Leva strana, kad se ide put Kalemegdana mrtva je od bivše RK Beograd, tj. bivše Mitićeve robne kuće, pa do galerije Likovne akademije. Bila bi mrtva već od Francuskog kulturnog centra ili od Španskog Servantesa, samo da nema Srpske akademije nauka i umetnosti koja još pomalo živucka. I da nema par radnjica koje se tu i tamo batrgaju na veštačkom disanju. Ostali lokali zatvoreni. Polako zaboravljamo šta je tu bilo, osim Mitića, kome je zgrada oteta pa pretvorena u Robnu kuću Beograd, gde je onomad bilo svega bez ptičijeg mleka, … pa posle više nije bilo ničega… Stoji pusta i zamandaljena. Ni da je vrate Mitićima ako ih još ima, jer zakona o restituciji nema, ni da se proda nekom sposobnom… Šta čeka ex Mitić tj. ex RK dok bruka sam centar grada? Prazan. Tek na stepeništu glavnog ulaza cvokoće sitna promrzla klošarka do pola zavučena u kartonsku kutiju od korejskog televizora.

Propadaće zgrada u srcu grada dok se kriterijumi toliko ne srozaju da će se neki obradovati i ako se u Mitića otvori javna kuća, pa će reći:

– Neka, i to je za ljude, bolje nego da zvrji zapuštena!

– Nije to za ljude, nego za muškarce!

– Javna il robna kuća, kaka razlika?! I seks je roba. Amsterdamski kvart sa bordelima veći od kruga dvojke, pa šta im fali!?

Pamti stariji beogradski svet i ogromnu radnju modne industrije Beko gde si mogao kupiti kaput za doživotno a ne za do srede ko ovi što se danas uvoze iz kineske nedođije i prodaju po pijacama.

Ostali lokali su poslednjih godina promenili toliko zakupaca i namena da skoro više niko ne pamti šta je tu bilo pre butika za kosture…

U Štarkovoj bombonijeri, koja je uvek bila puna kupaca i obrtala dnevno više para nego deset drugih radnji mesečno, sada zvrji neki kafić, nerazumljivog imena. I ne bio prazan, čaša vode im skuplja od po kile čokolade u Štarku.

Istina sama Kneziška, kako je i dalje od milja zovu, još uvek je čistija od ostalih delova grada. Ima manje pasa lutalica… samo ima više ljudi lutalica. Evo jedan čuči zavučen kraj izbočenog izloga zastrtog iznutra šarenim papirom, kao da se menja aranžman. Ne menja se, stoji tako zastrt mesecima. Ako bar štiti staroga prosjaka od košave onda ipak nije sasvim zaludan kao svi susedni izlozi

U kafanu Grčka kraljica uselili se šišmiši. I kod Zelenog venca, pa oko Pevca i Proleća i na mnogim atraktivnim lokacijama centra grada, žale se stanari da ne smiju leti prozor otvoriti jer uleću šišmiši. Inače pećinski stanovnici. Gde li sada sede studenti Likovne akademije čijim je pretcima služila Grčka kraljica umesto dnevne sobe?

Takva je leva strana nekadašnje beogradske štrafte, odnosno korzoa. Leva kad se ide na sever, ka Kališu. Desna se još nekako drži. Tvrda i teška zgrada Narodne banke sa svojim debelim rešetkama je na starome mestu i još je banka. Nije doduše više narodna nego Nacionalna… premda nacija s njom nema ništa, baš kao što ni narod nije imao ništa sa Narodnom bankom. Kafana Kolarac je na starom mestu i sudeći po kelnerskom bezobrazluku, još nije privatizovana. Proširila se, na račun susedne prodavnice, pa je sad skoro duplo veća i trostruko praznija. Sa Kućom legata, koja je gore na jedinom spratu, gde je davno bio pozorišni odsek Fakulteta dramskih umetnosti, kafana Kolarac deli zajedničku klonju. Baba Sera pak zaključava ulaz iz Kuće legata, prezire intelektualce više nego pivoloke. U kući legata nema legata, nego se kadkad postavi neka konceptualistička izložba na koju bi uman čovek doveo samo smrtnog neprijatelja (taštu na primer) Na otvaranju, ako bolje zagledaš, kao normalan deluje isključivo vratar. Otud je lako razumeti pomenutu babu seru, zapravo dedu, jer odkad je nastupila ova nova Svetska ekonomska kriza, stare žene, što su uvek bile baba sere, prepustile su i ove prezrene poslove jačima. Muškarcima. Tj. dede sede i naplaćuju, a ko to posle pere, kad se narod prosere, ne zna se…

U sledećim lokalima; knjižara, pa Nemački kulturni centar, pa prodavnica mobitela, pa lokali koji nedeljno menjaju namenu i zakupca i vlasnika i sve.

Tamo gde je osamdesetih bila razvikana letnja scena Kazalište, Pozorište, Gledališče, Teatar, pred kojom se gurao svet, jer je scenski mag umeo podići finu prašinu oko svog lika i dela (nije puštao publiku dok ne zakrči ulicu, pa se posle pričalo kako je kod njih gužva). Tu su partijske prostorije jedne minorne partije koja ne bi prošla cenzus. I parking za kola sa ozbiljnom cenom… Sad se vidi da je scenski mag imao na jednoj reprizi više ljudi nego što politički mag ima u celoj svojoj partiji, ali potonji je ipak stekao kola i vilu na Košutnjaku, koju čuvaju oštar pas i tup policajac. Vilu koja je daleko od ove priče dobrih desetak kilometara.

Dok je tu, blizu, stotinjak koraka od ulaza u nekadašnji KPGT podignuta privremena ograda koja krije nekadašnju trolejbusku okretnicu i sve što se na njoj godinama radi. Tu, kod Gradske biblioteke (u kojoj slabo ima novih knjiga). Ispred ograde natandarene pijačne tezgetine sa najglupljim suvenirima koji se mogu zamisliti i sa uličnim prodavcima koji se ne mogu ni zamisliti… i kojih, srećom, trenutno nema.

Kada dođe, ako dođe, proleće pa se preživele kafane i kafići razbaškare po celoj pešačkoj zoni sa svojim baštama za zalutale turiste (pošto Beograđani nisu naivni da ovde sednu) Kneziška neće izgledati ovako sablasna kao što izgleda sada, dok fijuče košava, kad se tu muva samo ko mora.

Prosjaci moraju. „Rade“ bez obzira što je zabranjeno i što potencijalnih klijenata nema. Da li zato što je onaj ko ih tera da rade opasniji od države koja im isto brani? Niko više ne veruje da je neki nesretnik (a tek nesretnica!) smeo samoinicijativno izaći na sred glavne gradske džade i sesti da prosi. Ama da je stoput ratni vojni invalid! Nego je njih neko ozbiljniji tu istresao, neko ko ima sve fele i modele, od invalida, preko inih bogalja, staraca, goluždrave dečurlije, pa sve do maloletnih majki. Opevao je to još Bertold Breht u Prosjačkoj operi, a posle i Kusturica u Domu za vešanje.

Dakle, organizovani… šta? Kriminal? Biznis? Organizovana nesreća? Jad!

Svakome ko zagleda, organizacija je jasna, i da su uloge, sve sa mizanscenom i teritorijom, strogo određene. Bogalji, invalidi i starci mogu da sede, bogorade i čekaju, jer se valjda računa da će se na njih neko smilovati i bez cimanja, ali deca i majke sa bebama ima da trče i dosađuju mušterijama, vuku ih za rukave, skute i kapute, da leleču, preklinju, proklinju i mrze… Najniže na lestvici su maloletne majke. Ne samo ovde. U Poljskoj gde živi 95% milosrdnih katolika, čak i tamo majke sa bebama isprose najmanje, veli neko istraživanje. Ne kažu zašto je tako. Zašto ljudi mrze bedne majke više nego vašljive alkoholičare?

Misle li da je ona sama raspusnim životom stvorila svoju tragediju? Šta ako je silovana? Ili je taj odijum samo varijanta običaja da se ničija žena kamenuje, koji još uvek vlada u nekim delovima zatucanog i surovog sveta? Često se, na Kneziški, može čuti da ih teraju rečima – Radi nešto, mlada si, sram te bilo!?! – premda svi znaju da posla nema ni za fakultetlije, ni za muškarce, a kamoli…

Još ako se radi o Romkinji, lako se u prolazniku budi slabo prikriveni rasizam. Jeste da one u oči uleću, ali niko ne misli da možda moraju, nego svi veruju u loš i pogan karakter. Nema karaktera u njihovoj situaciji. Očeva sa bebama nigde nema. Ni da prose, ni da ne prose.

I danas izvedeni su prosjaci na košavu da zarade za lebac. Bogalji i starci zavukli se u ulaze napuštenih radnji, pokriveni kartonskim kutijama trpe, a jmati sa bebom očajno kuka i trčkara za retkim prolaznicima iako ni najmilosrdniji ne bi stao i pod košavom, pretraživao džepove.

„Pokriva“ ona poveliku teritoriju od Kolarca pa sve do ugla ulice Kralja Petra, bivše Sedmojulske. Kako opazi „novog“ očajno poleti na njega. U jednom trenutku iz pomenute kraljevsko-revolucionarne ulice izroni snažan muškarac u mantiji, pop li je, monah li je ili kaluđer, znaće ko se u to razume, mala Ciganka ne zna. Vidi da je božiji čovek i da bi valjda imao biti milosrdan, vidi da je snažan sit i napit, znači imao bi nešto da joj udeli… Ne zna ona ni da se dole, u pravcu iz koga on dolazi, nalazi Patrijaršija u kojoj se velike stvari rešavaju baš ovih dana, gde na važne sastanke dolaze moćnici, velikodostojnici i božiji izaslanici skupim blindiranim sasvim svetovnim, gotovo tajkunskim, kolima. Sigurno ne zna mala prosjakinja da ista moćna institucija zagovara obavezno rađanje svakog začetog božjeg bića i da je izlepila mnoge gradske ginekologije nalepnicama „I nerođeno dete je čovek“. Ne bi li isposlovala zabranu abortusa. Pod izgovorom da izumiremo. Pa daj neželjene!

Ništa od toga ne zna mala majka, prosjakinja. Kao što ne sluti da je krupni čovek na koga se ustremila, tamo odakle dolazi neka sitna riba, inače ne bi išao peške. Ona samo vidi da joj oštar vetar donosi potencijalnu žrtvu. Vetar koji njemu duva u leđa a njoj u lice. Ne zna ona, naravno ni ko je tu žrtva. Sjuri se na crnomantijaša, hvata ga za rukav, cima, bogorada… pa odskoči, zabaulja i samo što ne pada na pločnik, odbačena teškim moćnim šamarom daleko od … koga? Potencijalnog davaoca milostinje? Božijeg izaslanika? Inkvizitora? Niko se od prolaznika ne zaustavlja i ne izvlači ispod kapuljače da bi upitao zašto ogroman muškarac šamara ulicom sitno ženče koje čvrsto steže dete. I da ga pita: – Da li je rođeno dete čovek? Da li je žena čovek i da li je čovek čovek?!

Samo dve sudentkinje kroz izlog Nemačkog kulturnog centra, pokušavaju snimiti scenu mobilnim telefonom, da je posle okače na internet. Ne zna se je li im pošlo za rukom. Sumrak se hvatao, scena se odvijala brzo, a one bijahu dosta udaljene.

Ali shvatile su šta je Bog preko svog moćnog izaslanika poručio: Da ne voli neudate majke, prosjakinje, ni Ciganke, a pogotovo ne sve to u istom licu! Ostalo je nejasno, kako to da Bog ne zna da one to već znaju?

nov 28, 2010