MALA PUTUJE U NEDOĐIJU
– Dr.Vjera Rašković Zec (1935), penzioner , Beč (Austrija)
„Od tri moja saputnika jedan je sigurno moj učitelj“ – tvrdi Konfućije.

Znači li to da celi život učimo od drugih? Ako su njihove osobine dobre, ugledajmo se u njih; ako su mane, razmislimo da li ih i sami imamo. Po onoj Kantovoj da je zvezdano nebo nad nama i moralni zakoni u nama.

Putujem vozom iz Beča za Beograd. Devedeset i neke najkrvavijeg balkanskog dvadesetog-prokletog veka. Sa mnom u kupeu upravo troje konfućijevaca. Naravno, nisu Kinezi nego izvorni Balkanci. U kupeu nelepog voza, ali lepog imena „Ivo Andrić“, sedi vremešni bračni par gastića iz sela nedaleko Negotina, jedno curče i ja. Ko li od njih troje može da bude moj učitelj, mili Bože?! – podsmehujem se Konfućiju.

Počinje poveravanje tipično za dugotrajna putovanja. Najpre se u neprekidnom duelu lektimišu gastarbajteri. Pre no šta će da sednu, ciknu se svaki u svoju pepeljaru pored astalčeta i uglas opsuju „neću Boga“.

Čovek svako nekoliko reči pušta glas za koji ne postoji slovo ni u našem ni u nemačkom jeziku. Nešto slično stenjanju prilikom tvrde stolice. Ima svakominutne tikove: dotiče bradom levo rame, zatežući vratnu žilu zdesne strane. U tom grču vučji kesari zube. Kapci mu se svakotoliko ukoče i zuri kao kobac, a onda brzinski zatrepeću. Ruke nervozno razbacuje na sve strane. Naočare mu poigravaju na nosu. Posmatram ga netremice u oknu „Andrićevog“ voza. Bajagi gledam kroz prozor prirodne lepote. Tek kad se njegov kobački pogled ukoči, primetim tanahnu brezicu-princezicu kako grli slabašnim zelenim rukama poljski zahod.

– Opada Dunav – podrigne Čovek.

– Nemo’ das neki natražnjački primitivista – izbeči se Žena na nj.

– Šta trtljaš!? Ćuti, budalo! Ne jeb’ ježa u leđa!

Čovek ne voli sve to tamo, ne veruje, bre, nikakvoj politici ni političarima. A vo vremja ono je verovao, itekako. Bili pre tridesetak godine čak do Ameriku. I papiri dobili, al’ kad mu gazda reko da je Tito bandit, on pocepo zelenu kartu pa se vrnili u Jevropu.

– Ma jebeš zemlju gde blata nema pa raspadneš cipele za mesec dana. I niki se tam, brate, ne smeje. Ni slučajno.

Mlađi sin im rođen u Vijenu, a sas stariji su i u Ameriku krenuli i iz nju se

vrnuli svi skupa zajedno. Ljuti se:

– Moji u selo bili nekad oficiri u onu JNA šta nas čuvala dok smo spavali na

oba uva. Crkva zvrljila prazna pe’set godine, a sad odjedared svi ližu

Gospojininu ikonu, će da se zarazu, bre, sa neku boleštinu.

Jeste, i on je bio član „Saveza“ još ki ćosavo momče-udarnik na Omladinske radne akcije i to ostao zanavek. Nije za JUL, ali neće nikad ni među te preobraćenike smrdljive. A otadžbinu je napustijo jerbo im krmača crkla mesec dana pre prašćenje i nanela šćetu od iljaduipo dojč orlovi i šta im preostalo nego daj’ nadoknadu u nekoj inozemskoj.

– Dok besmo siroti, bilo nam lepo.

– Sadak smo siroti u srce i dušu e…e…e – štenka Žena.

– Već sam celu večnost arbajtlos. A dvajspet godine sam radijo u istu firmu. Propala firma, propo i ja načisto. Daj Bože da nije tako, jer

’vako odosmo, bre, svi ukurac.

Mala prestaje da čita:

– Ni moj deka nije preobraćenik. Kaže da je svemu kriva JNA šta nije uvela vanredno stanje i posebne mere još devedesete. Ne bi poginule njegove dve sestre i brat. U Bosni. Dao mi da čitam Kur’an sa prevodom – jedna stranica fine pergamene na arapskom, a uporedna pergamena na bosanskom jeziku napisana. Ja uzela crnozlatnu knjigu, otvorim korice deka se smeje.

– Budalice, Kur’an se čita od poslednje stranice prema napred.

– Stvarno?! – čudimo se svi uglas.

– Deka nije Kur’an pročitao pošto nije preobraćenik, ali je od mene to tražio,

jer mu je jaran rekao da je u toj knjizi najpoštenija i najumnija religija.

Mala je sa samoga kraja (početka) ispisala nekoliko citata koji se, učinilo mi

se, odnose na sve nas u ovom trenu.

Sura II Krava-al-Baquare, Medina – 286 ajata Džuz’ I 83 – 85:

I kad smo od sinova Israilovih Zavjet uzeli da ćete se jedino Alahu klanjati, i roditeljima i bližnjima, i siročadi i siromasima dobročinstvo činiti, a ljudima lijepe riječi govoriti i molitvu obavljati, i milostinju davati, i vi ste se poslije, izuzev vas malo, izopačili i Zavjet iznevjerili, i kad smo od vas Zavjet uzeli da KRV JEDNI DRUGIMA NEĆETE PROLIJEVATI I DA JEDNI DRUGE IZ ZEMLJE VIŠE NEĆETE IZGONITI, – vi priznajete da je tako i svjedoci ste – VI IPAK JEDNI DRUGE UBIJATE, A POJEDINE IZ ZAVIČAJA NJIHOVA IZGONITE…

Dalje Mala čita kaznu takvima.

Slični su onima koji potpale vatru, i kad ona osvijetli njihovu okolinu, Alah im oduzme svjetlo i ostavi ih u mraku, i oni ništa ne vide.

Mala je proživela sav svoj neiskusni život od sedamnaestak godina u Beogradu. Govori čistom srpskom ekavicom bez švabizama. Deda joj Musliman iz Modriče, baba Hrvatica iz Slavonskog Broda. Majka nema pojma šta bi mogla da bude. Otac Maloj Srbin iz Sarajeva. A ona? Šta god hoćete. Pisala se Jugoslovenkom, ali taj nacion zatro rat. Otac njen, lekar, zaljubio se u medicinsku sestru. Noću dežurali zajedno, bdeli i – spavali, kako to već ide u njihovoj branši.

– Muslimanke znaju ćarati, ućarala ga! – govorila joj mama koja ne razlikuje č i ć, baš nikako.

Mala ne voli oca kojeg i ne poznaje jer ih je ostavio pre njenog prvog rođendana. Ne voli ga ni ona kćerka iz drugog braka koja je s majkom pobegla u Nemačku da spašava glavu. Niko se doktoru – izbeglici u Beogradu – ne javlja, niko mu ne piše, a dva je braka i dvoje dece imao.

Deda je bio privrednik, direktor velikih saveznih preduzeća. Živeli su u vili na Voždovcu, nedaleko „Zvezdina“ stadiona. Arkan im bio komšija. Dugo su ostali u Beogradu nakon što se zaratilo, ali majčina rodbina navrla da sve rasprodaju i dosele na hrvatsko ostrvo Brač. Deka odolevao, odolevao, odolevao, dok mu drug na Terazijama „srdačno“ ne doviknu:

– Đes’ Turčine?!

– Pedest godina ti nisam bio Turčin – rekao mu deka i – otišao zauvek.

Naročito baba tuguje za komšilukom koji je ostavila na Voždovcu. Uskoro će i da umre od žalosti. A Mala mora svakotoliko TAMO da napuni baterije. Već je nekoliko puta odlazila u taj ostavljeni komšiluk kod drugarice iz detinjstva. Poslednji put je bila prvog dana protestne šetnje. Radio javio najpre da su pobedili socijalisti, zatim se probio u eter Vuk i objavio da je pobedila koalicija, pa neka svi smesta, ali kulturno i mirno, dođu u centar grada. Ceo komšiluk krenuo u šetnju, snoge- nanogu od Voždovca do Konja. Trajalo to tako oko sat vremena. Negde pred ponoć našli se na Dvadesetdevetom novembru. Sad, kako čuje, šetnje produžene i za mart i za april. Opet će ona sa komšilukom. Prošli put je, istina, neko munuo laktom u sisu, ali sve pesme i parole zna napamet i šteta bi bila ne prošetati sa pesmom na usnama. To reče Mala i maši se za prvu od dve u belo ovijene knjižurine, od najmanje 400 stranica svaka, sa plavim i crnim slovima na uvezu. Plavim je, verovatno, ispisano ime autora, a crnim naslov knjige.

Divim se Maloj i priznajem joj svoje divljenje. Ona mi tumači kako je njezin bratić pravi Hrvat, a ne „govno iz miješanog braka“, kako za sebe govori mudri fra. Sbutega i u njeno ime. Taj brat od tetke odrastao je takođe u Beogradu. Radio je za veliku inostranu firmu u Ljubljani, a sad je u Varšavi. Nada se da će ga sledeći mandat zapasti u Beogradu . Živi samo za taj mandat. Pronašao je dvadesetak kilometara od Varšave gostionicu „Kod Baneta“ u koju odlazi da se nakrka pljeskavica, belih vešalica, ćevapa i makedonskog bureka. Žena njegova, Zagrepčanka, neće tamo ni mrtva da svrati. Sve oko tog „Baneta“ smrdi joj na balkansku krčmetinu.

Malu u priči prekidaju zvuci Štrausova valcera „Na lepom plavom Dunavu“ kojim se oglašava mobitel. Uzbuđeno odloži otvorenu knjigu i izlazi iz kupea da razgovara u miru. Konačno razabirem slova na knjizi – Miloš Crnjanski: Roman o Londonu. Odjedared točkovi voza počinju da kloparaju priču o grofu (možda čak i princu) Rjepininu kojeg Englezi posprdno ili zakonom svoje morfologije izgovaraju Ričpin, a koji mrzi London upravo onoliko koliko naše izbeglice nenavide Beč, Frankfurt, Štokolm…Kao i mnoge od nas, nesretnog su Ričpina toliko ponižavali da su obe knjižurine ispisane njegovim samubilačkim planovima. Istina, on se slabašno bunio da nije izgubio otadžbinu, već je napustio, pobegao iz nje, ali nikada bez nje nije ostao. E, moj grofe-obućaru, takvim, evo, Rusima i ja odlazim u pohode osamdeset godina posle tebe! Svi smo mi ostali bez domovine jednom zasvagda. I nismo poslednji u tom lancu.

– Od ti hendovi će da dobije raka na mali mozak. Kupiš mobilni, onda ti otvaradu glavu i imaš gadnu nepriliku. A ovu Malu ću obavezno da prijavim našima u Suboticu, jerbo je otvoreni protivdržavni elemenat. Austrijsku grence prešla je sas rvacku šahovnicu, Kelebiju će sas bosanski pasoš, a u Suboticu će, uveren sam, miliciji da poturi naš crveni – sikće gastić Ženi.

– Nemo’! Jes’ gluv? Ne čuješ da Mala govori srpski ki ti i ja, čoveče Božji!

– Jeste da govori srpski, ali šta čita muslimansku i ustašku knjigu?

– E, pa nije to – to! Vi’š da tu piše Miloš, Bog te neubijo!

– Miloš Crnjanski je bio četnik – namerno preterujem da izbavim Malu – To je samo latinica, jedino pismo kojim umeju da pišu i vaša rođena deca, a Mala se školovala u Beogradu pa zna i ćirilicu.

Čovek sumnja i u mene. Osećam. Mala, kao da sluti šta joj se sprema, ulazi u kupe i nastavlja da priča:

– Bila sam vukovac i za nagradu dobila knjigu Dobrice Ćosića sa prelepom posvetom ispisanom njegovom rukom. I ta je knjiga pisana latinicom jer je štampana u Rijeci.

Pokazuje mi impresum „Romana o Londonu“.

Izdavač: Nolit, Beograd, Terazije 27.

Slog: Mladinska knjiga, Ljubljana, Titova 145.

Na omotu Nolit 1986. godine nudi još neka svoja izdanja. Poslednji je u tom popisu Mario Vargas Ljosa: Rat za smak sveta. Slučajnost ili predskaza-nje?

I tako stižemo u Suboticu. Čovek izlazi iz kupea i presreće miliciju. Ulaze u naš kupe i odvode Malu. Prti svoj ranac pun darova za komšiluk i pogurena pod njim kljusa peronom poput kakve starice. U preši zaboravi na sedištu „Roman o Londonu“. Za njom u kupeu ostaje tišina koju bismo mogli noktima zagrebati. U staničnoj zgradi sačekaće curik-voz za Beč.

Ode konfućijanski saputnik – moj učitelj. Do Beograda razmišljam uz ritmično kloparanje točkova po gvozdenoj stazi toj. Tražim opravdanje za Čoveka Petefijevom tvrdnjom da izdati izdajnika nije izdaja. Mala uistinu nije nikakav izdajnik, ali Čovek je uveren da jeste. Pokušavam s Kantom:

– Hteti postati delomično boljim čovekom, uzaludan je pokušaj.

Da li su svi ljudski životi uzaludne žrtve? Padam u depresiju i zaključujem da efekte proizvode i istoriju guraju napred samo zločini i opakost ljudska. Etika ne bi smela da zapoveda nego samo da savetuje. Zakoni i propovedi nemaju efekta. Etika je utemeljena u nama. U krizi smo i mi i etika. Nagomilalo se silno licemerje. Savršenstvu ni traga. Nečistoća duha svojstvena je starim kulturama. Evropa, a ne samo Srbija, etički je prestarela. Jedan od zahteva etike je vedrina, a to je danas retka vrlina…Eto pesme tugovanke. Mešaju mi se misli sa koznačijim idejama usvojenim dobrom ili promašenom lektirom.

Prošlo je desetak godina. Letim Nikiflajtom iz Beča za Beograd. Let traje svega pedesetak minuta. Na sedištu pored mene mlada dama pažljivo veže sigurnosni pojas. U krilo joj se ugnežđuje razdragani sinčić. Smeška mi se. Jedva prepoznajem svoju konfućijevsku učiteljicu Malu. Ozarena priča mi da je diplomirala prava na bečkom Uniju, zaposlila se u Beogradu, u Siminoj ulici gde je centar humanitarne organizacije koja pruža besplatnu pravnu pomoć izbeglicama i raseljenima. Udata je za Jovana i ovo je njihov sin Nemanja.

Na um mi pada naslov jugoslovenskog filma „Živet će ovaj narod“, snimljenog iste onakve prelomne godine 1948. Zaključujem da su sve godine na Balkanu – PRELOMNE.

nov 23, 2010