LjUDI SA PLOČNIKA

-Marija Kućerović (1993), učenica, Raška

„Pitaš me šta zapravo znači uživati u životu? Da li treba napustiti sve i otići? Da li uživati znači rizikovati? I da li u tebi ima hrabrosti za rizikovanje?
Bezbroj istih pitanja bi prošlo kroz moju glavu svako jutro dok sam čekala tramvaj. Čitavu deceniju su se provlačila kroz moju glavu tih petnaest minuta ka poslu i isto toliko nazad. Sve dok me tiho brundanje ne bi vratilo u realnost i ja sam se psihički pripremala za navalu ljudi. Priznajem, ja sam bila isuviše slaba za bilo kakav potez, ali moja snaga nije ležala u meni. Moja nesreća je bila u tome što mi je dugo trebalo to da shvatim. Stara, tamno-zelena mašina zastala bi uz škripu i bila bi prava muka ući, ali nakon otkucavanja karte i raznih komešanja, ja bih se smestila i gledala van. Na trotoarima bilo je na hiljade ljudi, svi zaokpuljeni svojim brigama. Čupave glave, neobrijane brade, natekle oči, nenašminkane usne… Neko s knjigom, neko s torbom ispod ruke, svi nekud žure i jure, a ja sam ih posmatrala s osmehom na licu i pitala se kakve li se brige odvijaju u njihovim glavama. Pitala bih se ponekad kako li oni vide mene, bezbroj puta bih poželela da sam sa druge strane tramvaja… Nasuprot meni, oni su svi gledali negde „dole“: u novine, kopali bi po torbi ili bi jednostavno gledali u pločnik pokušavajući da se sete šta se desilo sinoć. Vozač bi naglo ukočio i ja bih se prenula i nasmejala samoj sebi-bila sam ubeđena da samo ja mislim o takvim stvarima. Tramvaj bi tada zastao na semaforu. Još jedna ulica do posla. Zgrade su se nadvijale nad Bulevarom, uvek tako mirne i tihe, prelepe, izgledalo je da i one spavaju, nasuprot parku, preko puta, koji je odisao zelenilom. I tako bi bilo svako jutro, petnaest minuta napred i isto tako, svako veče nazad. Tako je bilo kada sam tek došla u Beograd, tako je bilo deset godina potom. Ljudi s pločnika su bili i ostali stranci, ali i moji poznanici trideset minuta u jednom danu, u vremenu između pridika, lekcija i saveta. Uvek druga lica, uvek u istim pozama.
Sećam se, jednom sam u decembru, sedela pokraj prozora. Grad je bio ukrašen novogodišnjim ukrasima, a sneg tek što je bio pao, pa je euforija bila veća. Tramvaj je zastao u jednoj ulici da pokupi putnike, a ja sam, kao i uvek po svojoj rutini, gledala umorne glave. Tako je moj pogled lutao od lica do lica, dok nije zastao na crne oči. Bile su sjajne i nimalo umorne. Fina, crna kosa, zajedno sa tek izraslom bradom uokviravala je njegove savršene crte lice. On je bio totalna suprotnost od onoga što viđam svaki dan, ali sam u njemu videla sličnost, videla sam sebe sa suprotne strane tramvaja. Da li je to bio prst sudbine, predskazanje ili kako god ljudi nazivaju takve momente, ali ja sam znala da ćemo se sresti opet. I bilo je tako, zaokupljena poslom, nisam ni primetila da je on bio taj sa kim sam se sudarila, nekoliko dana kasnije, uz glasan zvuk hemijski i papira koji su se rasuli po tlu. Uz izvinjavanje sam počela kupiti poispadale stvari, dok je on govorio da je sve u redu, kada sam podigla pogled, shvatila sam da je to najsrećniji trenutak u mom životu. Njegov blagi osmeh je , ubrzo, postao moja svakodnevnica.. Prvo stidljivo, prijateljski, a potom smo delili sve.. Preko snova, želja do planova za budućnost.. Svako buđenje i „laku noć“, njegov osmeh je bio lek, a moji ljudi su postali naši. Obožavala sam da ga slušam, njegov glas, akcenat, čak i način na koji se osmehivao dok je pričao o dalekim putovanjima. Pričao je kuda je sve išao, kakve utiske je ostavio na njega neki grad, i gde obavezno moramo da idemo.. Posebno sam volela onu melanholiju u njegovim očima kada bi pričao o Beču. Govorio je da će me odvesti da vidim Šenbrun letnju palatu, da ćemo jesti divne, kremaste kolače u nekoj poslastičarnici kojoj je zaboravio ime, ali zna gde je, da ćemo šetati Karlovim trgom i uživati uz neodoljive zvuke violine. Ili bi mi do detalja opisivao zalazak sunca na Dunavu, sve dok se ne bi umorio i zaspao… A ja sam uživala… Svaki novi dan s njim je bio kao jedan novi život. Čak bi i obična šetnja Knez Mihajlovom moju dušu i moj život učinila potpunim… I ja bih, takođe, maštala o tim dalekim gradovima u kojima nisam bila, no za mene su to bili ništa drugo do planovi. Trebalo je uskladiti sve, a ja nikako nisam imala vremena za agencije i slično.
A onda se jednog dana pojavio i ispred mene stavio dve karte za Beč. Bio je uzbuđen. Rekao je da smo o tome oduvek sanjali i da je to to. Idemo na sve ili ništa. Možda to bude odmor, možda ostanemo dve, tri ili pet godina, možda se nevratimo, ali tamo moramo da odemo. U prvi mah nije bilo lako staviti sve na kocku i tek tako otići, ali svaki pogled na njega govorio je da ja to mogu. Spakovali smo sve, firmi sam javila da odlazim na neko vreme, ali ne znam na koliko, rekli su da mi ništa ne garantuju, ali mene nije ni bilo briga. Stigli smo na aerodrom dva sata pre polaska aviona, on je telefonirao, dajući mi dovoljno vremena da se zapitam da li je to što radim uredu? Kuda to vodi? Panika je polako počela da me hvata, dlanovi su se znojili i oštri trnci su se spuštali niz kičmu. Teško je biti stranac u svojoj zemlji, a još je teže biti stranac u tuđoj zemlji. Tamo gde nemaš nikog koga možeš pozvati telefonom. Nikog ko ti je prijatelj, a još manje rod. Prostorija oko mene je počela da se sužava i osetila sam knedlu u grlu. Hiljadu lica je bilo oko mene, a ja sam bila sama. Pomišljala sam da se okrenem i vratim, rizik je bio isuviše veliki, i baš kada sam se spremala da odem, njegove snažne ruke obavile su se oko mene. Šapatom je govorio da će sve biti u redu i ja sam se najednom osetila zaštićenom od svih nedaća i nevolja koje slede.
Stigli smo u Beč u tri popodne, grad je bio čudesan. Jesen ga je obojila u žuto i ja sam se osetila dobrodošlom. Vreme je proticalo, prošla je godina, pa dve.. planeta se okretala za nas dvoje u ovom predivnom gradu. Istraživali smo, maštali, lutali trgovima i parkovima, ponekad bi se i izgubili, ali bi se opet vratili na pravi put. Našli smo nove ljude s pločnika, smejali se životu i radovali se novim počecima. Kada sam osetila, u svojoj utrobi, tvoje slabašno komešanje, znala sam da je sve trebalo da bude baš tako. Imala sam njega, i on mene, ovaj grad, a uskoro i tebe i znali smo da nam ne treba više. Nikad se nismo pokajali. Znali smo zašto i gde smo došli i tu smo ostali zauvek. A sada razmisli da li zaista vredi rizikovati?“
„Bilo je toliko stvari u životu kojih smo se bojali, a nije trebalo, trebalo je živeti…“

mar 17, 2011