Noć. Svitac jedan

mi sleti na dlan.

Mali bljesak na nebu,

zvijezda nađe put svom grobu.

Vjetar, krošnje šušte.

Bol, gasne sve, nestade ljepote,

i onda šuma zavrišta,

ptice noćne potražiše svoja lovišta,

dah medvjeđi okupa me vrelinom,

mjesec se ovi zlobom,

takav mrak ne vidjeh,

svijetlijeg mjeseca na zapamtih,

pođoh naprijed malim korakom,

vrijeme me povuče tupom brzinom,

i idem nazad, nazad,

vidim se dok plačem

nad humkom blatnjavom,

i idem nazad, nazad,

vidim se dok mu držim mršavi dlan,

blijed. bolestan,

i idem nazad, nazad,

vidim se dok ga ljubim, grlim,

od kišnih kapi da mu obraz spasim,

i idem nazad, nazad,

vidim se dok ga čekam na asfaltu vrelom,

divim se njegovom osmijehu smjelom,

i idem nazad, nazad,

vidim se dok ga iza ćoška gledam,

njegov korak da vidim, miris njegov da udahnem,

i idem nazad, nazad,

vidim se dok ulazi sa smiješkom nevinim

u srce moje, taj trenutak pamtim,

i idem nazad, nazad,

vidim se dok gledam za njim, opčinjen,

jer ga prvi put u životu vidim,

a onda, nazad ne mogu više,

jer moj život počinje sa njim, kao kapi kiše,

koje zajedno se začnu visoko gore,

i nestanu kad u vremenu ispare,

zajedno.

Jer mi smo kapi kiše,

od nas nema ništa više,

sem kapi, kapi,

i ništa više od kapi,

od kapi suza, što mi sad pogled prekrivaju,

od kapi njegovog života, što mi srce potapaju.

Jer mi smo kapi kiše,

od nas nema ništa više,

sem kapi, kapi,

kapi kišnih, što putuju

zajedno.

Još jednom pogledah u mrak,

osjetih vrelinu što je nosi zrak,

zatvorih oči i postadoh

kap.

Probudio sam se. Novi dan je svitao. Sunce je stidljivo pomaljalo svoje lice iza betonskih građevina, grijući hladni jutarnji zrak. Nije mi se dalo da ustanem. San kao da mi nije donio mir, već sam samo jos više razmišljao, a blaga hladnoća stana mi nije dala da ustanem. Nisam mogao da prestanem misliti o njemu, boljelo me cijelo tijelo kad bih pomislio na njegov osmijeh, njegove tihe riječi sto su imale običaj da dugo odjekuju u mojoj glavi. Ležao sam zatvorenih očiju, i dalje misleći o njemu, čekajući da sat zazvoni. Davno sam se počeo buditi prije gromke zvonjave, iako ovaj put nisam dugo čekao. Zvonki zvuk ispuni moje uši na trenutak, a isto je toliko trajalo moje sjećanje na njega dok još uvijek nerazbuđen baca taj isti sat sa stolca i mene grli, znajući da moram da idem, dok ga ja gledam kako mi zatvorenih očiju, tihim glasom govori da ostanem, da mu već nedostajem. Jedna zvonjava sata u ovo jutro, sunčano jutro, dovodi me do suza. Nedostaje mi, i žalim za svakim trenutkom koji nisam iskoristio da budem pored njega, da ga ljubim, grlim ili bar da ga gledam. Sada, svako jutro je ista patnja, svako podne ista borba da ne padnem u depresiju, da ne izgubim volju za životom, svaka večer je žurba da zaspim, da se ne prisjećam kako je ovaj krevet grijalo njegovo tijelo, uljepšavao njegov osmijeh, a tihi zvuci bili njegov smijeh. Noći su sad prazne, riječi su beznačajne, a pogledi bolni. Prao sam zube, stajao je iza mene dok su mi usta bila pune pjene, smijući se mom odrazu; umivao sam se, njegove oči su se odražavale u svakoj kapi vode u mojim dlanovima, kojima sam se pljuskao pokušavajući da sakrijem crvene oči nakon suza; dok sam pravio toplu čokoladu, njegove vrele usne na mom ramenu i mokre ruke oko pasa; dok gledam TV, smije se jer je upravo vidio kako moj odraz na TVu liči na kaktus. Svako jutro bez njega, a on je tu, slama mi srce. Ali nema ga više nigdje sem u ostacima naših uspomena. Ne smijem ga zaboraviti, sa njim će otići sve sto sam imao, sem ovih kontura života kojih se držim da ne nestanem u praznom prostoru bola. Izlazim iz kuće, zaključavam vrata, nisam ga poljubio za dobro jutro, nisam mu ostavio palačinke sa čokoladom na stolu, i iako je hladno jutro već obuhvatilo moje tijelo, toplo mi je. Moja četiri zida su mnogo hladnija, bez njega da ih grije svojim toplim rukama, koje su me mnogo puta uspavale, igrajući se sa jednim pramenom moje kose, dok ne bih usnuo. Prolazim polako preko trga, pored fontane u koju me gurnuo da me otrijezni, iako me od prehlade liječio danima, pored malog kafea gdje me prvi put poljubio. Stari vlasnik i mladi student svakog jutra vide moje noge kako klecaju dok prolazim, pozdravljajući me pogledom punim ljubavi i razumjevanja. Mali mostić, ispucalih sivih ploča svako me jutro dočeka sa istom ranom na starom kamenu, njegovo i moje ime, urezano jednog toplog predvečerja, dok smo stajali na mostu, zagrljeni, gledajući u sporu rijeku kako teče, kao vrijeme, ali most stoji i ne miče se, baš kao i naša ljubav, tako je rekao, dok je ključem našeg malog stana urezivao imena i veliko srce, malo iskrivljeno, da zaokruži gruba slova naših imena. Nailazim na malo brdašce, gdje smo djeci krali sanke i uz zaglušujuću dreku jurili nizbrdo, uvijek padajući sa sanki jedan na drugog, poljupcima grijući smrznute obraze, usne. Još nekoliko koraka, nisi volio tu stazu, to skretanje, ali si je jednom prešao do kraja, na mojim ramenima, daleko od mene a tako blizu i sakrio se među mnoštvom kamenih likova, zatvorenih očiju, uronio si u mrak kojeg si se bojao, svake noći stežući me jače dok bih gasio svjetlo. Sada stojim tu, i ne vjerujem, još čekam da se pojaviš na cesti, da me zovneš, da dotrčim i da te zagrlim. Trznem se svaki put. Nećeš doći. A kad suze presuše, kad glas koji se otima tako glasno utihne, vraćam se u svoj svijet, ispunjen tobom. Vraćam se u naš svijet u kojem tebe više nema. Samo ja i moja uspomena. Samo moje sjećanje i ljubav, dižu sunce svakog jutra, samo moj bol i tuga, tjeraju moje sunce i donose mrak kojeg si se toliko bojao… Volio sam te beskrajno, volim te i sad, ništa manje nego prije i voljeću te dok se god neko bude sjećao nase ljubavi.

Gledam te

Uporno u oči,

meni tako svete,

izvor moje moći.

I kapke ne sklapam,

a prolaze godine, skapavam.

Tvoj spokoj me plaši,

dah tvoj, nikad tiši.

Boli me srce,

nešto me gazi

noću sam brojim ovce,

niko me ne mazi.

I kapke ne

Sklapam,

prolaze godine,

skapavam.

Zamišljam ti usne

i lik,

A uspomene bolne,

u glavi uzvik.

I nema te. Nema

I nema te.

Nema.

Tako si daleko.

Postao si svako.

Samo moje misli tragaju.

Samo moje misli maštaju.

Sam sam. Sam.

Sjedim i gledam

u te zelene oči,

i plačem. Jer tebe

više nema.

Sjećam se,

a tvoje oči zatvorene.

Sjećam se,

a srce mi vene.

Sjećam se,

tvoj osmijeh u meni gasne.

Sjećam se,

usne ti hladne.

Sjećam se,

tvog lika kad svane…

I nema te… Nema.

Prolaze godine,

plaču uspomene,

Skapavam.

Vrišteći.

Sjedim sam,

i gledam sam,

u te zelene oči.

Dah mi nešto koči.

Prašina pleše

na ramu starom,

iluzija puca,

staklo puca,

slike se razletješe,

sve mi ispade,

sve mi kroz

prste prođe,

i sreća,

i ljubav,

i život,

i ništa nemam

nit mi ostade šta…

Prolaze godine,

Plaču uspomene,

plaču slike na podu,

a ja nebeskom svodu,

okrećem se, molim da me

uzme.

Jer nemate, nema.

Nema. Nema. Nema.

Nema. Nema. Nema…

…

…

…