LETNjA NOĆ

-Veroslava Malešević (1960), dipl.ing.mašinstva, Kostolac

Da li čujem ili mi se pričinjava? Odjekuje kao grmljavina. Još jedan unizu nadolazećih talasa poklapa me i pretvara se u vodeno biserje koje se raspršuje po meni. Čekaj, ne! To nisu talasi. Proklete halucinacije. Ne daju mi mira. Predajem se tmini ali uporna mrska zvonjava vuče me ka svetlosti, tera da pokrenem udove i otvorim oči. Žmirkam, oblačim teškom mukom svilenu kućnu haljinu, usput se sudaram sa nameštajem, na putu ka vratima pokušavam da se dozovem zdravoj pameti.
„Sto puta sam mu rekla da ponese ključ“ , mislim.
Otključavam bravu i sporo otvaram vrata, negledajući ko je. Znam, ne treba mi provera.
On, bez pozdrava, besno umaršira u stan, jednim pogledom sve uočivši . Nije se ni potrudio da na vreme skloni grč prezira sa lica, nije zauzdao uzdah razočarenja koji mu se otima sa usana dok gura praznu flašu pored troseda.
„ Opet si pila, vidim!“, kaže on.
Mumlam: „Svratila je Sanja, pa smo…“
„ Ne laži!“- odreza on, „ Vidi samo kakva si! Daj taj ručak, ako uopšte ima nečega, ili da idem u kafanu!? Odoh da operem ruke.“
Voda u kupatilu teče kao s Nijagarinih vodopada. Sparno teško letnje vreme pred kišu, donosi kroz otvoren prozor, lepljivu tišinu i znoj, uznemirava čula. Ni daška vetra.
Zurim u zidni sat. Pola četri. Micika,pekinezer, vrzma se oko mojih nogu, maše repom kao lepezom i kevčući traži hranu. Zaboravila sam da mojoj mazi dam ručak. Kome pre? Oprljio me je žar cinizma, – znači okovi rakijske paralize popuštaju, mislim, bučno poslujući po kuhinji.
„Valjda je ostao koji čitav tanjir“- derao se moj muž iz dnevne sobe.
Grčevito se upirem da zakrpim pocepano dostojanstvo. Umivam se, češljam,oblačim čak i noviju suknju i majicu na gojazno telo. Nemam vremena za kritičko osmatranje jer miris i dim zagorele musake se opasno širi stanom.
„Boga mu Branka,stvarno nisi normalma. Jednog dana ćemo izgoreti kao miševi. Samo fali da se opečeš, pa da te nosim na duši. I šta sada da jedemo, nesrećo!?“ -grmi on.
Glasan jecaj, skoro krik, natopljen tugom, otkida mi se iz grudi, pojačan zavijanjem moje Micike. Samosažaljenje mi uvija telo, dok udaram glavom o sto.
Saša me drmusa kao krpenu lutku.
„Prekini, zaboga, umukni! Uzbunićeš ceo komšiluk. Ionako pričaju da te tučem. Zaslužila si, vala!“
Taktika pomaže. Plač se stišava u jecanje.
„Kako te nije sramota?“- evo poznate tirade koju znam napamet, i koju i sama izgovaram kao molitvu svaki dan.
„Ovako više ne ide! Ne mogu da podnesem u šta si se pretvorila“- brzo korača od zida do zida sobe kao lav u kavezu i nekontrolisano maše rukama.
„Svaki dan si pijana. Zapustila si se, od stana napravila svinjac! Msliš da sam ja gluv i slep. Kada se samo setim iz kakvih sam te pogani vadio, prosto mi pripadne muka. Gadiš mi se!“
„Zagrli me.“- cvilim,pokušavajući da mu ulovim ruke.
„Pusti me gaduro! To mi je hvala šta sam sve učinio za tebe. Izvadio sam te iz one bede i doveo u novi stan. Je l` sam ti kupio zlato, skupe parfeme, cipele i odeću? Je l` sam te vodio na letovanja i zimovanja, izvodio te na večere u skupe restorane, kada ljudi preturaju po kontejneru tražeći koru hleba? Ispunjavao sam ti svaki hir, trpeo tvoje ispade i slabosti! Nije ti bilo dosta lepka i drugih gluposti, pa si se sad i čaše dohvatila. Dosta bre! I ja imam dušu. Neću više da te trpim.“
„Nemoj mili. Videćeš. Popraviću se! Pruži mi još jednu priliku. Molim te, molim! Ja te volim. Znaš da me plaše deca, znaš kako su moji roditelji…“
„Još si i drska. Kao da si ti jedina žena koja ne može da ima decu, uostalom toliko si sebična da ih i nećeš. Kao da si ti jedina osoba koja je imala nesrećno detinjstvo i rasla u domu? Pa znaš li ti koliko sam ja u ovom glupom ratu video jada? Ljudi opet žive. A ne kao ti! Kukavica, eto šta si ti, kukavica“!
„Ja sam kukavica, a šta si ti? Hoćeš da ti kažem, kada me već vućeš za jezik ? Ti si jedan običan ratni profiter i lopov. Misliš da ne znam za ono zlato. Ko zna sa kog leša si to skinuo, ko zna…Jaooo!“-
Tako me je lako udario da mi je namah krv potekla iz nosa, a soba okrenula naglavačke. Gledali smo se besno kao pas i mačka. „Dabogda crko„- škrgućem zubima, rizikujući da primim volej u stomak.
Bilo ga je strašno i pogledati. Lice mu je poprimilo čudnu neprirodnu zemljanu boju, oči su mu iskočile iz jabučica, ruke su mu podrhtavale. U meni se probudio neki životinjski nagon da prožderem slabijeg.
„Sada se praviš nevinašce, a zaboravljaš šta si mi pričao, šta si buncao u snu, šta si preprodavao? Dok su tvoji drugovi krvarili u rovu, ti si krao po napuštenim slavonskim kućama, a! Zato si se i prijavio u dobrovoljace. Kakvo srpstvo, kakav patriotizam. Ti i ne znaš šta to znači. Sve ti je bilo malo! I onu babu si ubio, znam ja, da te ne oda. To ti drugom pričaj bajke, nemoj meni. Ja te dobro poznajem. Zato ja nemam dete. Oteto prokleto! Sve ja znam!“- sada sam već urlala.
„Bolje bi ti bilo da začepiš gubicu. Uostalom zaboravljaš da si i ti omastila brke u tom lovu. Dobar sam ti bio dok sam te vadio iz blata, a!“– sada je već šištao.
„Sram te bilo! Dugo sam živela u uverenju da me iskreno voliš i razumeš, da si moj vitez na belom konju, a ti si me samo koristio kao paravan za svoje prljave poslove. Usput sam ti prala savest, zar ne? Malo „belog“ tamo i ovamo, šta fali? Rat je, svakako su meso za odstrel. Nemoj da ja otvorim usta! Ja sam sebe odavno svrstala u živi leš.“ – rekoh gorko.
Zgrabila sam povodac i Miciku koja se jadna zavukla ispod stola, tražeći papuče. Za to vreme, Saša se upodobio na fotelji zureći u prazno. Pre nego što sam tresnula vratima i izašla iz stana, stresla sam se od pogleda u dve prazne rupe .Činilo se da su mu oči iscurele. Žurila sam da pobegnem što dalje od njega. Mislila sam da će me zaustaviti, možda udariti, zaključati. Od svega toga ne bi ništa.
Hodala sam sa vernim pekinezerom, poznatim ulicama , odsutno, po inerciji se javljala ljudima koji su nastojali da me izbegnu. Loš glas je bio moja senka,samoća moja najbolja drugarica. U glavi je duvala promaja, u duši je vladala pustoš, u srcu sam nosila čemer.
Sumrak se uvlačio u ćoškove. Sela sam na klupu preko puta zgrade i gledala u osvetljene prozore višespratnice. Sećam se i kao dete sam volela to da radim. Gledam i maštam. Koliko različitih sudbina se krije iza prozračnih zavesa. Tanki zidovi dele radost od tuge, zdravlje od bolesti, mladost od starosti. Kao kućice za lutke. Šta bi se desilo da se lutke ispomešaju i zamene kućice. Kako se samo Bog lepo igra. Lepše i slađe nego ja.
Pogledom sam potražila moj prozor. Šta li radi Saša? Pukao je balon besa kao mehur od sapunice. Šta ću ja bez njega? Ja ne umem da živim sama. Stvarno sam preterala. Pa šta! I drugi nisu sveci. Ja i on smo kao lonac i poklopac. Valjda će noć sve da ispegla. Saviću „šipke“ i izviniću mu se. Ko bi me ovako feleričnu trpeo. Što ti je život? Čovek ni sam ne zna šta hoće. Ostao bi gladan između dva plasta sena kao onaj magarac, da mu je dati da bira.
Dižem se sa klupe, ne skidam pogled sa prozora, i dok se savijam da uzmem Miciku u naručje, tri revolverska hica remete san letnje noći.
Samo sam se spustila natrag na klupu. Pogledala sam u nebo posuto zvezdama. Jedna se upravo ugasila.

feb 13, 2011