U godinama kada je umjetnost postala vještina življenja, a jezik počeo da čuva svoju suštinu u ćutanju, u pećini usne duplje, držeći se iza zuba, jedino tako sklonjen od uticaja vremena, grupa političara iz Beograda krenula je put Loznice, da otvori Vukov sabor u Tršiću, rodnom selu Vuka Karadžića, velikog reformatora srpskog jezika.
U Tršiću je bilo sve već odavno spremno, ali kasne sa otvaranjem. Čeka se gospoda iz Beograda da otvori sabor. Poslije čitavih sat vremena crni audi je narušio ambijent. Takvo auto ovdašnji ljudi su viđali samo na filmovima, uglavnom stranim. Iz auta su izašla dva čovjeka u crnim odjelima. Jedan je bio ćelav, osrednje visine, zdepastog izgleda, sa crnim naočalima na očima, reklo bi se da su mu je u ustima poslednji zalogaj prve polovine hljeba koji se zove vijek. Obično su svi političari isti, ali za divno čudo, ovaj drugi nije bio isti. Imao je drugačiju kravatu i drugu boju košulje. „Nekada su volovi vukli kola, sada kola vuku volove“, šapnuo je jedan mještanin svom komšiji koji je osmijeh potaknut opaskom iskoristio da sa njim dočeka visoko uvaženu gospodu.
Ispraćen aplauzom onaj prvi se popeo za govornicu, dok je se drugi pridružio odabranim gostima. Najavili su govor ministra prosvjete i kulture. Ministar počinje govor: „Dame i gospodo, kad sam kao učenik čitao Vukove romane, ni sanjao nisam da ću nekad govoriti na njegovom saboru. To je za mene bio nedostižan san. Moram reći da nije samo ova vlast oduševljena djelom Vuka Karadžića. Njegovim djelom su bili oduševljeni svi srpski vladari od Nemanjića do Josipa Broza Tita, pa sve do nas. Jer da Vuk nije izmislio ćirilicu, Ćirilo i Metodije nam ne bi imali na čemu prenositi svoja učenja. Zato je važno da i danas shvatimo značaj Vukovog djela za našu kulturu. Bez Vuka bi bili obične ovce.“
Usledio je gromoglasan aplauz publike. Dugo je odzvanjao i kad su svi prestali i dalje se čulo udaranje dlanovima. Ljudi u publici su počeli da se okreću oko sebe da vide ko to još uvijek aplaudira. Negdje u sredini, među publikom sjedio je invalid bez noge, s drvenom protezom, stariji čovjek sa dugim sijedim brkovima i bez prestanka aplaudirao. „Ko je ovaj?“, čulo se u masi. – „Nemam pojma, nije iz našeg sela.“ Dva kršna mladića iz obezbjeđenja uhvatiše ga i izbaciše sa sabora.
Jadni čovjek, odbačen od naroda, krenuo je šepajući, kud ga ona jedna noga nosi. Poslije pola sata hoda, zastao je malo da odmori. Stade mu jedan mladić sa autom: „Kud ideš, matori?“. Starac ga pogleda čudno i samo izusti: „Biograd.“ – „Ekstra! I ja palim tamo. ‘Ajde upadaj!“. Starac je stajao pred automobilom i gledao u njega začuđeno, ne znajući kako se u njega ulazi. „Šta je, ne možeš sam? Sad ću ti ja otvoriti.“ Mladić izađe iz auta, otvori mu vrata i smjesti ga auto. Nastaviše dalje put. „Stari, baš si fenserica sa tim brkovima, to ti je sad u fazonu. Još malo pa će u modi biti mustaći k’o u Vuka Karadžića.“, reče mladić i poče da se grohotom smije. „Nešto si mi kao tužan i ćutljiv matori, moram te malo oraspoložiti. Poznat si mi nekako, kao da sam te viđao negdje, nemam pojma gdje, ali nisam ti zbog toga stao nego zato što si invalid, pa rekoh da učinim dobro djelo.“
Starac jedva izusti: „Sve je manje dobrih djela.“ – „U pravu si totalno, svi smo dobri na jeziku, a ništa na djelu“, dodade mladić. – „Nismo više dobri ni na jeziku. Bez jezika nema dobrih djela“, odgovori stari. – „E, skidam kapu, tata si, svaka ti je Njegoševa. Jesi li nekad razmišljao da pišeš?“, starac htjede da nešto izusti, ali mladić ga preduhitri. „Ma da oladimo malo od tih tema, da ja nama pustim kakve ćirilice da slušamo.“
Mladić ubacuje CD u plejer i pušta „Hitove leta“ Grand produkcije. Počinje da pjeva i pokretima glavom prati ritam. Starac je gledao malo u njega malo u CD plejer, tako je prolazio put. Poslije nekog vremena stigli su u Beograd. Starac više nije gledao ni u mladića ni u CD plejer. Samo je gledao kroz prozor. „Ti nisi izgleda bio u Beogradu sto godina?“, reče mladić. „I više od sto godina. Mnogo toga se promjenilo.“, odgovori starac. – „Meni je Begiš već dosadio. Da mi je da nekako zapalim za Beč. To je ekstra grad, vrh vrhova. Ej, gdje hoćeš da te ostavim?“ – „Ne znam, ne mogu sada da se snađem.“ – „E, ako ne možeš da se snađeš, najbolje ti je da te ostavim blizu Knez Mihajlove. Tu ćeš se najlakše snaći.“
Ostavio ga je nedaleko od Knez Mihajlove ulice. Prateći prolaznike koji su žurili da se utope u rijeku ljudi koja je tekla koritom široke ulice, starac je došao do Knez Mihajlove. Brzaci, virovi, matice, rijeka ljudi ima sve što imaju i ostale rijeke, pa čak i pritoke napravljene od sporednih uličica preko kojih se ljudi ulivaju u tok glavne ulice. Starac je koračao polako, njegova drvena noga odzvanjala je beogradskim pločnicima stvarajući posebne taktove u muzici uličnog žagora. Nije razumio svaku riječ koju je čuo u prolazu. Zapisivao je sve te riječi koje su mu bile nepoznate, zaustavljao je prolaznike da bi ih upitao za njihovo značenje, kako bi te riječi uvrstio u neki novi rječnik, ali obično je bivao ismijan.
„Koliko je samo ludaka na ulici“, uzviknu jedan od prolaznika. „Oladi matori“, reče jedna djevojka odmahujući rukom. „Ovo je sigurno neki umjetnički performans, ali nije vam neki fazon, iskreno“, dobaci jedan. Dan je tako prolazio kao što ljudi prolaze ulicama. Lutao je i tražio odgovore na pitanja koja su ga mučila. Šta se desilo sa riječima koje su se nekada živjele? On se sjećao rječnika. To su sada groblja izumrlih riječi. Vječna im pamjat. Biće im mnogo bolje na onom svijetu nego na ovom, pomislio je u sebi. Ali da li je onda sudbina jezika izvjesna, ako više riječi umre nego što se rodi.
Pitao je to jednog intelektualca kada je svratio u jednu galeriju u Knez Mihajlovoj ulici. „Ovdje više ljudi umire nego što se radi, a kamoli riječi. A ko će, dobri moj starče, rađati i izgovarati riječi, ako ne čovjek? Što je manje nas, manje je i riječi. Problem nataliteta se reflektuje i na jezik. Prirodni, ekonomski, kulturni i svaki drugi priraštaj sada su, u izvjesnom smislu, nasušna potreba i najvažniji nacionalni interes“, rekao je intelektualac dok je stojao pred slikom Paje Jovanovića. Starac je izašao iz galerija razmišljajući. Jezik je temelj kulture. Zbog pukotine u tom temelju poput kuće zna da klekne čitava kultura.
Dok je razmišljao o sudbini srpskog jezika i na njemu utemeljene srpske kulture, ugledao je dvije siluete koje su polako osvajale njegov vidik. Bili su to policajci. Kad su se napokon približili zatražili su mu dokumenta. Starac je izvadio iz džepa sve hartije koje je kod sebe imao. „Pa ovo je na engleskom“, uzviknu jedan. „Nije, to je ispisano u Beču, tu se ne piše na tom jeziku“, izusti starac. „Šta nije? Ti ćeš da me učiš na kom je jeziku ovo napisano. Za razliku od tebe, ja sam vidio neke škole, a ti si u Beč mogao ići samo da vodiš kravu stočnu na pijacu. Ma šta se ja s tobom raspravljam. Vodi ga u stanicu.“
Odveli su starca u stanicu. Dugo su gledali njegove hartije, za to vrijeme stari je bio u pritvoru. Najednom su se otvorila vrata vlažne ćelije. Stražar je poveo starca kod šefa stanice. Ušli su u njegovu kancelariju. „Sjedi, matori!“. Starac je sjeo. „E ovako, ustanovili smo da si ti emigrant koji je ilegalno prešao granice i nekim čudom dospjeo do nas. Možda si i strani špijun, ne bi me začudilo, jer koja bi budala emigrirala iz Beča u Srbiju. Zato ćemo te još danas deportovati za Beč, pa nek tamo vide šta će s tobom. Vodite ga.“
Starac je sutra dan deportovan za Beč. Njegov prvi utisak kada je stigao tamo bio je da se bolje razumije sa ljudima u Beču, nego sa ljudima u Beogradu. Taj jezik se nije mnogo promjenio od vremena kad je on zadnji put boravio u Beču. Tražim Jerneja Kopitara, rekao je tamošnjim vlastima. Odveli su ga na njegov grob. Starac sjede kod njegovog groba, zapali svijeću i reče: „Izvini, prijatelju, što te prekidam u snu, ali ne bi da nije prijeke nužde. I ja bih spavao, ali ne mogu od brige. Razmišljam o kontrareformaciji jezika i treba mi tvoja pomoć. U jeziku mog naroda se upleo vjenac nekih čudnih riječi. Pomozi mi, prijatelju, da vjenac tih čudnih riječi ne bude vjenac na grobu srpskog jezika.“ Starac je potom zaćutao, a plamen svijeće je nastavio da dogorjeva, dok su kaplje voska poput suza padale, kao da već oplakuju spomenuti jezik.