GORKA KAP OTELA

– Margita Rankov (1959), kolumnista, Vršac

Sunce kotrlja podne po vršačkim bulevarima. Vrelina zarobljena među dvema stranama prkosi prastaroj činjenici. Život uvire u Suncu.

A među novim, bezličnim, još poneka stara, hladovita, švapska kuća. Velika oronula kapija još uvek lepa u ornamentima izniklim pod rukom majstor Jozefa davne 1906-te. Vrata dobrodošlice. Kibic-fensteri da podsete da smo stariji od ’41, ’45, devedesetih i dvehiljaditih. Da možda Zapad i nije bio tako daleko. I podrumi još uvek, ponekad zamirišu na otelo, na vino gusto, crno i slatko, ili belo, glatko, oštro i staklasto. To je Vršac. Tako miriše grozd u centru grada u ranu jesen. Pred kućom orah i lipa za Božićne kolače i med. Iza prozora, pod zavesama od brokata, zvuk klavira. Mocart.

Prelepa mlada devojka prefinjenih crta, dugačkim belim prstima prebire po dirkama. Zaljubljena u muziku. Zaljubljena. Uskoro profesor klavira, a on lekar. Lečio je tog ranog proleća švapskom medicinom, znalački a nežno, držeći njenu ruku u svojoj, mnogo duže no što je trebalo da se opipa puls. Pažljivo, kao malo toplo žuto pile.

Stojan, momak grubih crta, dolazio je često, tobož, da kupi vino. Zaljubljen u mladu Švabicu. Podsmeh jedva sakriven iza ljubaznog osmeha, uvek kada bi se zablenuo, zbunio pred njom, ne mogavši da izgovori ni reč osim neke smešne nemačke fraze. Da, kupovao je vino. I patio. Kažu da je nekada u besu usput prosipao čitav balon, onaj opleten prućem, i psovao u sebi na sočnom lalinskom mladog lekara, uspijajući se podrugljivo: ich liebe dich. Pijan od vina, sunca i patnje.

Sledećeg proleća već je uveliko tutnjao rat. Vino iz podruma odneli su neki „naši“. Kapija je ostala otvorena. Na klaviru prekrivene dirke najpre filcom, a potom i teškim poklopcem od glatkog, tamnog drveta, zauvek.

Kažu da su Marijanu odveli u logor sa majkom i ujakom. Ne zna se kada su streljani. Mladi lekar joj je i dalje dugo slao pisma sa fronta. Sledećeg proleća, na njen grob spustio je granu rascvetale trešnje.

Kažu da su ga posle povratka sa Sremskog fronta poslali da leči tifusare u belocrkvanskoj bolnici. I to, da je bio dobar lekar, predan, posvećen i odgovoran. Zrno nade, svilena nit smisla, sigurno bi ga sačuvali. Da ih je bilo.

Par meseci po oslobođenju, Stojan se uselio u kuću. Ratne zasluge. Nikada se nije ženio. Do skora je u prozoru stajalo KLAVIR NA PRODAJ.

feb 14, 2011