Beč, 22. XII 2010.
Jack Kerouac – On the Road

Nisam nikada nikome slao knjigu poštom. (Niti sam pisao nekome pismo UNUTAR same knjige!) Stoga mi se činilo prikladnim da prva knjiga koju ću ti poslati bude ova. ,,Na putu” je na putu. Zamisli samo kuda će sve da prođe. Kakvi će sumnjivi poštari da je pipkaju i štipkaju. Da se domunđavaju – hej, šta misliš, ima li ovdje neke love? Nema, dragi poštari. Ako znate engleski i ovo upravo čitate, ako ste bili dovoljno bezobrazni da otvorite ovaj paket i provirite u korice ove knjige, mogu odmah da vam kažem – ovo je Kerouac, kod njega nema love ni za lijeka. Ali ima avanture, ima života, ima mnogo pitanja bez odgovora. Ako već želite ovu knjigu, od srca vam je poklanjam. Potrudite se samo da ove dvije stranice otrgnete i pošaljete jednoj iznenađujuće smotanoj, ali ljupkoj mladoj dami na datu adresu.
Volio bih da si bila danas ovdje. Sjedio sam na stepenicama tik do rijeke i razmišljao o tome šta ću da ti napišem. Jedan smiješni, žgoljavi dječak prišao mi je i spustio pedeset centi pored mene. ,,Ali ja nisam prosjak”, rekao sam mu zbunjeno. ,,Nema veze, čiko. Meni ne trebaju.” I tako sam zaradio pedeset centi. Pomislio sam u tom trenutku na Williama Goldinga i ,,Gospodara muva”. Ne znam zašto, možda zbog djece. Htio sam da William bude tu, da mu mogu reći – vidiš, Bill, nisu ti klinci toliko loši, budućnost planete je u nježnim, malim rukama. Onda sam shvatio da mogu da dodirnem Dunav koji je i tvoj i moj. On ne zna za pasoše i carinike. Za email attachment i pozivni broj. Zar ne misliš da je to spektakularno? Dunav koji nas veže besplatno, isti ovakav, jednak, tu gdje ja sjedim, i tamo s tvog prozora? Slušaj me… Zar ne zvučim kao prosjak?

F.

Beograd, 31. XII 2010.
James Joyce – A Portrait of the Artist as a Young Man

Jutros sam otišla na groblje da vidim Danila Kiša. Dok sam prolazila Ruzveltovom ulicom, spazila sam jednu malu radnju koja se bavi popravkom muzičkih instrumenata. Ne znam kako je ranije nisam opazila. Uglavnom, unutra je sjedio jedan stari, proćelavi čika. Popravljao je neki arhaični saksofon. Ja sam tako stajala tamo i gledala ga kroz izlog, što vjerovatno nije baš mnogo kulturno od mene, ali on me nije primjećivao. Bio je toliko udubljen u svoj tanani zanat, kao da drži Pinokija u rukama, pomalo zanesen, vidljivo predan zadatku. Poželjela sam da budem taj čovjek, da vraćam život u stare muzičke instrumente. Ali stvarno, da li možeš da zamisliš ljepše zanimanje na ovom svijetu? Možeš li? A, opet, niko ne slavi te ljude. Slavimo kompozitore, muzičare, izvođače. A ovi neprimjetni, samozatajni majstori, čine sve to mogućim – muziku, trenutak, onaj osjećaj u stomaku kada se akordi fino slože. Toliko toga im dugujemo. (Na početku ovog romana vidjećeš citat iz Ovidijevih Metamorfoza – Et ignotas animum dimittit in artes. To me podsjetilo na čiku koji popravlja saksofon. Nečujni, mali Dedal pravi voštana krila da pobjegne iz sopstvenog lavirinta.)
Kasnije sam dugo sjedila pored Kiša i smirivala se u tišini groblja. Niko ne posjećuje grobove pred novogodišnju noć. Svi su zauzeti pripremama za slavlje. Svuda nekakvo šarenilo, graja, užurbani ljudi. Zato sam ja pobjegla kod Danila. Da na miru izmaštavamo svoju mansardu.
Poneka svraka poremeti muk razbivši jato golubova na krošnjama iznad nas. I to je sav život na tom ćutljivom, žalobnom mjestu. Pogledam u Danila i šapnem mu: „Našla sam svog Jarca Mudrijaša!“

Jelena

Beč, 13. I 2011.
Vladimir Nabokov – Pale Fire

Pronašao sam Mansardu na engleskom! Prevod John K. Cox, The Serbian Classics Press iz 2008. godine. Tanka knjižica skromnog dizajna, ali radujem se čitanju! Bukvalno sam je iskopao ispod ostalih srpskih romana u jednoj maloj knjižari u Weihburggasse. Prodavac me pitao otkud znam za Danila Kiša i ja sam počeo da mu pričam o jednoj šašavoj maloj djevojci sa šiškama i kako sam ja njen Jarac Mudrijaš. Sigurno je pomislio kako sam skrenuo s pameti, ali se svakako razveselio što je uspio da proda tu knjižicu. Moraću da vas upoznam!
Danas je sedamdeset godina od smrti Jamesa Joycea. Siguran sam da ti to znaš. Postajem ljubomoran na tog genijalnog gada. Nema veće ljubavi od one koju pametna žena posveti mrtvom piscu. Ali znam i ja ponešto o strasti, mlada damo. Mislim da se to vidi i u izboru knjige koju ti šaljem ovim putem. (Kada sam jednom, sasvim slučajnom prilikom, nabasao na Nabokovljevu kuću u Petrogradu, koja je u međuvremenu, pretvorena u muzej, dugo sam sjedio za njegovim radnim stolom, gledao u stare brojeve Playboy magazina, promatrao mrtve leptirove uokvirene u staklene ramove i pomislio sam – kako su tužne sve ove stvari, sitnice strastvenog čovjeka. Znaš, mislim da bismo Vladimir Vladimirovič i ja bili baš dobri ortaci.)
Iako bih volio da sam proveo novogodišnji dan s tobom i Danilom, moram ti priznati da volim praznike u Beču. Volim da stanem tamo gdje Stephansplatz susreće Graben i gledam nasmijane ljude kako polako šetaju, razgovaraju, šapuću nešto jedni drugima. I, u tom trenutku, nemam problem s tim što sam sam. Nemam problem s tim što nisam odavde. Ja sam posmatrač, intruder. I to mi se sviđa. Niko me ne poznaje i niko me ne primjećuje. Zato ja mogu da vidim sve.

F.

Beograd, 23. I 2011.
Franz Kafka – The Judgment and Other Stories

Za razliku od tebe, ja svakim danom sve više osjećam kako ovo nije moj grad. Negdje unutar lobanje čuči moj pokojni deka i prekorno mi govori – Jelena, ovdje treba da budeš. Meni to sve ništa ne znači. Toliko sam htjela da odem iz Bosne i sada, kada sam ovdje, kao da više nemam dom. Kao da mi se sve izmiješalo. Ne znam odakle sam došla ni gdje idem. Ne znam gdje je to mjesto kojem bi trebalo da se vraćam. Provlačim se kroz autobuse i tramvaje kao kakva bojažljiva sjenka i lažem sve oko sebe da sam dio njih i njihovog glomaznog, hladnog grada. Prokleta Košava mi se uvlači pod kosti, šta god da obučem. Pronađe put preko svih šalova, vlakana odjeće, pora. Štipa me i opominje. Ovo nije moj grad. Ne znam gdje je moj grad. Neko mi je oduzeo to.
Ponekad odem do Skadarlije i zamišljam svog deku kako šeta tuda, sa svojim probušenim šeširom, dobacuje neprimjerene komentare atraktivnim prolaznicama, a onda se penje u malu garsonjeru na Dorćolu i piše, piše, piše. Ja već danima zurim u prazan papir na svom monitoru i tražim portal, kapiju, bilo šta. Mislila sam da je ovaj grad stvoren za pisanje. Ali, ovdje je toliko tuge, toliko samoće i klonulosti da se sva umjetnost troši na životarenje. Na kraju, kad dođem u svoj mali stan, ne ostane mi ništa za tastaturu. Ni jedno odbjeglo slovo.

Jelena

Beč, 2. II 2011.
Charles Dickens – A Tale of Two Cities

Srećan ti Jimov rođendan! Interesantno je kako ti uporno šaljem knjige na datume povezane sa Joyceom, iako to nisam planirao. Pijandura irska se igra sa mnom, očigledno, nakon što sam ga prozvao prošli put.
Kad smo već kod Kafke, ovo sam pronašao u pismu koje je poslao u novembru 1903. Oskaru Pollaku (u knjizi Maxa Broda, naravno) i pomislio na tebe:
Verlassen sind wir doch wie verirrte Kinder im Walde. Wenn Du vor mir stehst und mich ansiehst, was weißt Du von den Schmerzen, die in mir sind und was weiß ich von den Deinen. (Znam da ne govoriš njemački, ali moraćeš pronaći načina da ovo prevedeš sama. Vrijedi truda, vjeruj mi.)
Sve je spremno za moju izložbu večeras, a ja bih najradije pobjegao negdje na obalu Dunava i slušao maloljetnike kako se vaćare uz stare fasade. (Bolestan sam čovjek… Pakostan sam čovjek…) Sve što sam htio da kažem o ovom gradu na tim je fotografijama. Ne razumijem zašto mi onda traže da još i govor održim. Ja sam fotograf, a ne političar. Možeš li da zamisliš mene kako držim govor? (Uostalom, možeš li uopšte da me zamisliš nakon onog jednog jedinog kratkog susreta i nekoliko mejlova?)
Šteta što nisi ovdje da pobjegnemo sa moje izložbe zajedno. Ima jedna mala pekara u Lenaugasse koja bi ti se dopala. Mogao bih da te odvedem tamo? Šta misliš? Da li bi mogla/htjela da dođeš? Molim te razmisli o tome.

P.S. Prošlog mjeseca sam gledao neku debatu američkih republikanaca. Između ostalog, jedan od njih, izvjesni Michael Steele, rekao je kako je njegova omiljena knjiga Rat i mir, da bi odmah nakon toga, sav ponosan i nadmen, izgovorio: „It was the best of times, it was the worst of times.“ Takve stvari su jednostavno tužne.

F.

Beograd, 12. III 2011.
Virginia Woolf – To the Lighthouse

Žena mora da ima novac i sopstvenu sobu kako bi mogla da piše prozu. Ne! Žena mora da ima muda! (Mada pare nisu na odmet, da se razumijemo.) Počela sam da pišem! To je, između ostalog, i razlog zašto se tek sada javljam.
Prošlog mjeseca, otprilike u vrijeme kada sam dobila tvoju knjigu, desilo mi se nešto čudno. Na prvi pogled naizgled zanemarljivo, ali toliko divno!
Otišla sam na groblje, opet. Ne znam zbog čega. Slučajno šetajući kroz stazice između starih spomenika, pronašla sam grob Branka Miljkovića. (Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama…) Sjela sam tako na tu ledenu ploču i gledala u osušeno cvijeće koje je neki bezimeni obožavalac ostavio tu. U tom trenutku sam čula kako neko priča, razgovara sam sa sobom. Okrenula sam se i vidjela starog, pogurenog čovjeka, u odijelu, sa šeširom na glavi, kako priča sa spomenikom. Kunem ti se, taj čovjek je razgovarao sa grobom kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. „I, tako, Dragice… Marko i dalje po svom, kaže neće da se mrda iz onog ćumeza. A šta ću mu ja, nek’ si dete odredi kako voli. Mira i deca su dobro, zovnu tako, ponekad… Mravi mi opet napali kujnu, prokletnici…“ Nisam mogla da vjerujem! Sjedila sam tamo, pravila se da gledam u Branka, i slušala tog divnog, malog čovjeka kako razgovara sa nekim svojim sjećanjem. Možeš li to da zamisliš? Nakon toga sam otišla nazad u stan i pisala cijelo popodne. Počela sam da pišem o ovom gradu, o ovim ljudima, o prašnjavim imenima uklesanim u stare spomenike. Ovo je magičan grad, Franz, iako to tako vješto krije. Ovo je onaj grad o kojem je deda pričao. Ovo je grad u kojem želim da pišem.

Jelena