ĐINA SUPER KIČ

-Jadranka Čavić (1958), filolog, Prag (Češka)

Đina je imala najduže lokne na fakultetu i najveći broj treptaja očima u sekundi. Iz nepoznatih razloga. Imala je i najkitnjastije minđuše nedokučivog stila – uvek uz telo pripijenom haljinom od žerseja, jednom od mnogih iz njenog ormara, dopunjenih vrtoglavo visokim potpeticama i nesagledivim brojem prstenja i narukvica na malom prostoru. Ali, i ipak uvek- bez pravila! U pravila se nije uklapala, još od onog doba kada je tako nešto poželela.

Đina je bila pokretni praznik za oči, ceo luna-park sa slatkom šećernom vatom što se lepi za zube, sa pleh muzikom koja trešti, a koju niko ne želi da isključi niti da napusti to vašarsko čudo od šarenila i buke. Mada, nisu svi mislili tako.- Kog’ za to briga!-, govorio je Đinin pogled pun sebe i samo Đini jasnog cilja. A cilj je bio- put ka tom cilju! Jer, ovaj je uvek, magnetski privučen višim silama, završavao u stranputici, u treptaju, u zvonkom kikotu bez kraja, pri kome joj se telo izvijalo u struku, pa u stranu, te poprsje dobijalo željeni ugao. Cilj je imao svoj cilj, svoje stanice, svoju koreografiju, a Đina mu je bila pratnja u tonovima njenih oblina. Bio je svoj i samostalan, i sam je sebe nazivao-ciljem višim! Ali, i Đina isto tako, pa cela igra nije bila samo za muškarce. Bilo bi prejednostavno da bi tako bilo! -Bilo bi preciljano da je tako!- rekla bi Đina i nastavila da bude sva svoja, predvidiva i svoja, baš kao i njena prava kičma koja se izazovno izvijala na svome kraju. Od rođenja. A tome nijedan cilj nije odoleo.

…Kao da ju je vremenski kovitlac oteo usred divljeg kan-kana, iz tame pariske noći pune vriske i svemogućih dozvola… Mulen Ruž se kupao u blještavilu svetala i satena, i šampanjskih boca što u salvama zapušača slave slobodu. Fijakeri i lakeji, cika, smeh i smele haljine pune karnera i čipki, sa dubokim dekolteima do bezdana,…klanjanja muškaraca pred lepotom boginja i rukoljubi,…mladeži utisnuti ugljem na bledim napuderisanim licima dama, ali i onih drugih- sa grimiznim unama koje se nude u obliku pupoljka…

Neko ju je ukrao iz te vreve, dok su žiponi leteli oko njenih punačkih listova, u mreži čarapa i po jednim cvetom na podvezici, dok se ko bajagi otimala iz zagrljaja svoga kavaljera. Neko ju je odneo sa same scene, usred predstave, i poneo na snažnim mišicama kroz kličuću publiku i ulične šansone što kunu, noseći je sve do Balkana, zavevši joj vrelo srce da ga na kraju puta slomi i ostavi. Tako je lutala kroz maglu i naposletku stala tamo gde joj je iz oka kanula suza još iz tog doba. Al’ to je bilo od vetra.

Poravnala je nabore na haljini i uzdignute glave zaplovila Knez Mihailovom, ili nekom drugom ulicom koja to zaslužuje. Jednom od onih na čijem pločniku najlepše odzvanjaju damske potpetice, i to tako, da u nadi mora da zatreperi srce svakog muškarca… Ženska ruka koja popravlja najlon čarapu, odozdo nagore, lagano, na zamišljenom prelazu preko pešačke zone… Golubovi koji uzleću u najdramatičnijem trenutku… Pogledi koji padaju u dubine krivulja i tačaka…

Tu je negde pala i Đina, pustivši svom pogledu da sklizne sa gusto namazanih trepavica pravo u maštarije suprotnog pola. Onog starijeg. Oni mlađi su iskusno gledali Đinu, a voleli neke druge, neke smerne ili zagonetne im. A onda opet gledali Đinu.

Đinino srce je bilo u ručnoj tašni ili na nekom mestu pored parfema, tamo gde su ga smeštale muške predstave. Ali- ko će znati šta su oni o tome znali?! Valjda su mislili da su savladali Rečnik za Đinu i izgubili je iz vida, a Đina je sela u brzi auto, najcrvenije boje, da nestane na obzorju. I nema je više!

Možda je viđena kako leluja nad kamenim ulicama opojnog Marakeša….

mar 05, 2011