U prostorijama magistrata Rudolfsheim-Fünfhaus, održana je tribina pod nazivom „Da li se razum(ij)emo“, na kojoj je u Beču i službeno predstavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku koju je potpisalo više hiljada intelektualaca i koja je zadnjih godina izazvala lavinu reakcija u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije.

Kako razmirice o jeziku i nacionalizmu na prostoru bivše Jugoslavije i dalje ne gube na svojoj aktuelnosti, interesovanje za ovom temom je, očekivano, bilo veliko, te je sala magistrata bila ispunjena do poslednjeg mesta.

Na tribini su govorili pokretači čitave ideje o Deklaraciji – lingvista Snježana Kordić (Hrvatska), novinar i publicista Nikola Vučić (Bosna i Hercegovina) i politikolog Filip Balunović (Srbija).

Već u samom početku programa, na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je bio potvrdan. Lingvista Dr. Snjžana Kordić, objasnila je da je zapravo reč o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su nemački, engleski, arapski, francuski, španski, portugalski i mnogi drugi.

Korišćenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika, a insistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korišćenja jezika kao argumenta za segregaciju dece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih ”prevođenja” u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gde one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure, u kojima se jezičko izražavanje nameće kao kriterijum etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti.

Publika je, takođe, imala prilike da od gostiju čuje više i o slučaju nazvanom „dve škole pod istim krovom“, u kojima su deca različitih nacionalnosti pod parolom školovanja na svom jeziku fizički razdvojena i nastavu ne pohađaju zajedno. Upravo ovakvim i mnogim drugim praksama i zloupotrebama, već godinama se produbljuju podele, dok im je zajedničko jedno – ove su škole primer segregacije i najizraženiji primer kako se manipuliše mladima u korist etnonacionalističkih politika.

Iako je materijala za razgovor na temu jezika i nacionalizma bilo i više nego dovoljno, veče je završeno pozivom da se ukinu svi oblici jezičke segregacije i jezičke diskrimacije, kako u obrazovnim tako i u javnim ustanovima, da se prestane sa nepotrebnim i štetnim praksama razdvajanja jezika, kao i da se uvaži sloboda individualnog izbora, jezičke raznovrsnosti i konačno sloboda mešanja na sveopštu korist svih njegovih govornika.