Spremnost na gramzivost, zbila nas. U prve redove, gusto. Okačila značke istrajnosti da u zajedništvu i ono što ne ide, možda i prođe. Bitno je da vjerujemo.
A u koga? Izmisliti Bogusa, staviti mu tregere debele, smoking? Bog Novog doba? U skladu sa očekivanjima, vjerovati kratko, i slatko.
Sve što dugo je, nije u Novoj vjeri. Spremi se za nove događaje, i moli se, moli kada ti treba. Ponavljaj: laži neće biti moja imanja, dobrota ce biti u djelu mom, ne u riječima, ne u obećanjima! Ali, gle!
Sve uporniji, sve beznadežniji, bezočniji, besramni, beskonačni u htjenjima, da sjutrašnji dan uljuškani u perju tuđe patnje (možda, ali jednom se živi?) dočekamo, a čini mi se (tebi?) da nas ovaj instant Bogus u Beču voli.
Simbola nema u religiji Novoj. Ona se potkrada u vrtovima punog nemirisnog cvijeća, vara nas šarenilom jeftinog beskraja, gdje i sami postajemo to: šareno namazani.
Danas smo plavi, jet Keti Peri kaze da je hit. Sjutra sam crvena, jer se Vudiju Alenu to sviđa. Uvijam lokne, jer lokne su baš prošetale sve dive ovog mjeseca. Muzejski kvart i mladi eksponati. Religija Lokni.
Čekaj, da predahnem.
Gdje je Hrist u nama? Spasitelj nam treba, da nas spasi ni od koga drugog, do nas samih.
U vrtlogu što vrtloži, put dna taloži, nađemo i sve slike zaboravljenih majki, očeva, sestara, dobročinitelja, graditelja, umjetnika, kopača zlata, svih pregalaca za ostavljanje traga, boraca protiv rušitelja.
Ikone starostavne, mozaici lavirintni, mirišljavi zvuci sa Istoka, koraci tihih arhitekti u katakombama, ezan sa džamije Jerusalima, krik žene u porođajnim bolovima, ljubav! Sve to zaboravismo, i postasmo trendi kinđurje otužne parade novih torbi i cipela, fasada sto vlagu truleži prizivaju, glasova koji se nigdje ne važe, spiskova, kojima kraja nema, dugova, koje ce plaćati neko drugi, mi ne!
Milinkovićeva je bila pacijent u sobi 18K 11. Do prozora krevet, i pozdrav na engleskom. Djevojka porijeklom iz Srbije, što miluje pogledom. Ni riječi na maternjem. Posljednjeg dana na klinici, plakala sam na njenom krevetu. Jecaj rastanka. Nije bilo izgleda za njen oporavak, a smješila se, bodrila me. Ona mene, budućeg ljekara.
Prozori u Bečkoj bolnici otvoriti se ne mogu. Da ne omame zlatom obgrljene fasade zatočenike nemara nad sopstvenim zdravljem, sudbine li?
Čokolada svakog jutra od Mile. Doručak obavezno, da mi dijete ne gladuje. Majke su sve iste. Ali ove naše meko pričaju, tapšu te po ramenu i bez dodira, prate te i bez pogleda, znaju ti tugu napamet, bez pitanja.
Pusti me da stanem sa strane. Viza mi ovaj put nije u pasošu.
Ne biva. Krajnje sviknut na borbu za perje koje će već preksjutra da me žulja, ne vidim Sunce. Vraćam se u rijeku gdje kolektivna misao više vrijedi, pa i kada je lažna. U Podzemnoj makar nisam sama. A za samoću, u Novoj religiji treba ti samo ludost. Hrabrih ionako već odavno nema.