ARHIV DUŠE

-Nikola Č. Pešić (1948), ekonomista, Niš

Tih šezdesetih godina nije bilo interneta, mobilnih, pa ni dovoljno telefona. Osnovno sredstvo komunikacije među mladima bilo je pismo. Sećam se među tinejdžerima je bilo u modi dopisivanje. Da, i to sa nepoznatim osobama. Neki listovi su objavljivali adrese onih koji žele da se dopisuju.
I ja sam svoju objavio u jednom listu. Javilo se mnogo devojaka. U srednjoj školi su mi prosto zavideli kada svakodnevno dobijem po desetak i više pisama. Nisam odgovarao na svako pismo. Ali, probrao sam nekoliko. Vremenom se odustajalo od daljeg dopisivanja. Neke veze su se i nakon prekida obnavljale.
Takav je slučaj sa izvesnom Slavicom iz Beograda. U vojsci sam se ponovo prisetio nje i odlučio da joj pišem. I krenulo je ponovo. Na odsustvu smo se i lično sreli i upoznali. Najpre nas dvoje sami, preko puta stanice, kod plana grada. Tako je bilo dogovoreno u određeno vreme. A uveče, u zakazano vreme, upoznao sam i njenu drugaricu Veru i brata Dragana. Šetali smo Kalemegdanom. Čak smo se i slikali. Bilo je tada automata za brzo fotografisanje. Još čuvam tu sliku. Nakon toga su pisma bila prisnija. Stanje se sve više zagrevalo. Bližio se i kraj mog vojnog roka.
I, jednoga dana stiglo je neverovatno pismo:
*…molim te nemoj više da mi pišeš i pokušaj da me zaboraviš!* – bile su završne reči njenog oproštajnog pisma. Njeni su je prisilili da se uda za čoveka iz komšiluka koji radi u Beču. Bio je to šok za jednog vojnika. Nisam se mirio sa tim saznanjem, ali… Vreme je učinilo svoje, zalečilo rane, odvelo na druge koloseke.
Posle vojske glavna preokupacija bilo je zaposlenje. A kad sam počeo da radim i zarađujem, zaželeo sam da kupim *fiću*. I uspeo sam. U tom autu provozano je dosta devojaka. I prirodno, došla je na red ženidba, stvaranje porodice. Deca su rasla, gradila se kuća… Vreme je prolazilo.
Okupiran životom, o njoj nisam nikada razmišljao. Proteklih četrdesetak godina se radilo i gradilo. Čuvala se i školovala deca. Ženilo se i udavalo. Veselilo i plakalo. Radovalo se unučićima. I doživela se penzija.
I po onoj narodnoj izreci: *mladost živi od nade, a starost od uspomena!*, penzionerski dani vraćaju film unazad. Osvežavaju sećanja, bude uspomene iz mladosti. Listajući vojničke novine u kojima sam izveštavao iz kasarne i gledajući stare fotografije, setih se tog detalja. I pade mi na pamet da na internetu potražim neki podatak o njoj. No, nisam našao ništa sem broja telefona njenog brata na staroj adresi.
Već dugo razmišljam i nemam hrabrosti da okrenem telefon. Bojim se saznanja sa druge strane žice. Šta, ako više nije živa?!
A tako bih voleo da joj se pohvalim kako imam divne unučiće, ali da i od nje tako nešto čujem. Da dušu upotpunim i tim saznanjem.

mar 16, 2011