APLAUZ

– Rade Đergović (1948), penzioner, Loznica

Dug, mukotrpan rad. Naš. Od jutra do mraka. Pa opet nanovo. Tako neprestano. Samodoprinos i ne računamo.
Žuljevi na rukama prskaju, a na njihovim mestima niču novi. Čvrsto smo rešili da završimo taj put. Selo će progledati.
Posao sporo odmiče. Sve se radi ručno. Nismo dobili mehanizaciju, kažu da je zauzeta na važnijim lokacijama.
Znoj kaplje sa čela. Deonica je pri kraju.
Danas je svečanost. Nije mala stvar izgraditi put. Samodoprinosom i ličnim radom.
Doneli smo prasetine, jagnjetine, piva… Nabavili smo i harmonikaša.
Postavljena je vrpca. Doneli smo makaze na tacni. Svi su nestrpljivi.
A onda, dođoše oni sa kravatama i ličnim obezbeđenjem. Jedan od njih uze makaze i preseče našu vrpcu. Otvori naš put.
Mi aplaudiramo. a žuljevi opet prskaju.

jan 17, 2011