ZNACI
– Oliver Veljković (1972), pisac, Niš
Prve znake primetio je druge nedelje od kako je ostao bez posla. Novac nije imao ni dok je bio zaposlen, sada još manje. Dvanaestog dana nakon gubitka posla prestao je da jede. Nije to bilo strašno obzirom da je imao višak sala. Dobra stvar bila je plaćena kirija do kraja narednog meseca. Rešiti se tolikog novca odjedared učinilo ga je tada vrlo nesretnim, ali sada njegovom zadovoljstvu nema kraja. Mudra odluka. Šta će ako ne bude našao posao, trenutno nije bilo važno. Sada je imao preča posla: pronaći hranu bilo gde i obratiti pažnju na promene.

Već par dana je levo stopalo počelo da se obrće na levu stranu. Nije bolelo, ali je bilo nesvakidašnje, blago i neprimetno. Mogao je da ga pomera, ali bi ono sada tvrdoglavo ostajalo nakrivljeno i neposlušno. Brinuo je da će kost prsnuti, ali do toga nije dolazilo.

I još nešto. Smanjivalo se. Nije to odmah primetio, ali je nakon nekoliko dana postalo više nego očigledno. Unutrašnjost cipele postajala je sve prostranija. E, to ga je već malo zabrinulo. Nokti mu se usitnili, zagladili, zabeleli. Štroka koja se redovno zadržavala po njihovim uglovima, nestajala je. Obradovao se tome, jer je mrzeo da zavlači ekser i da rovari ispod njih.

Prvog dana nije baš ovladao hodom. Nekako ga je stopalo zanosilo uvek na levo. Narednih dana kao da je došlo do međusobnog dogovora između stopala pa su zadovoljno odlazila tamo gde je ono nakrivljeno želelo, ka zabitim delovima grada.

Onda je i desno počelo da se transformiše: smanjivalo se i okretalo svom partneru. Iskrsnuo je problem održavanja ravnoteže. Ljudi ga jesu čudno gledali, a s’obzirom da je grad bio veliki to je bilo još čudnije. Kratki pogledi mu nisu smetali koliko činjenica da takav neće moći da pronađe posao. To ga je uznemiravalo.

Dok je spavao činilo mu se da stopala međusobno domunđavaju blago povišenim tercama. Kada bi ih prisluškivao, praveći se da spava, ona bi prestala. Ništa nije razumeo, što ga nije ni zabrinulo, ali jeste otkriće da su sada noge počele da mu se skraćuju.

Nastavio je sve češće da vrluda sporednim sokacima, ili duž auto-puteva do potpune iscrpljenosti. Pored puteva uvek bi moglo da se pronađe nešto za pojesti, a bilo je dana kada je imao i po dva obroka. Jednom je čak naišao na celofanom obmotan sendvič. I to neoskrnavljen! No, od svega najviše mu je prijala pečena kokoška. Dugo se igrao kostima. Na kraju je od njih napravio rigišpil.

Iako je problem hrane delimično bio prebrinut, sa očiglednim skraćivanjem njegovih kostiju kilaža je započela da se drastično smanjuje. Budio se mršaviji, bez tragova viška mlitave kože. Postajao je sve utegnutiji, čvršći, mogao je da se sagne.

Noći su bile te koje su mu unosile nemir ma koliko se trudio da načuje šaputanja. Protekle je zatekao dlanove kako se sašaptavaju. Jedan je pokazivao u pravcu prozora dok je drugi, mekim pokretima, odobravao spajanjem kažiprsta i palca. Kada su primetili kako gviri ispod kapka brzo su se razdvojili i pali sa strane kao umrtvljeni.

Najzad, jedne noći, kroz san mu se uvukla reč «onda». Bunovno je otvorio oči i video kako se levi dlan smejulji, a desni uživa u tome. Sledeće što je razumeo bilo je «ko zna kuda».

– Aha! – uskliknuo je.

Desna šaka je prestravljeno ciknula i pala u nesvest, dok je leva, još uvek zaprepašćena bezobrazlukom, poletela njegovom licu i opalila mu šamar. Rešio je da spava dubokim snom.

I onda je počelo nešto još neobičnije. Pri izlasku iz kupatila, primetio je nešto na podu. Zagledao se dok nije shvatio da nekakav broj leži ispred njega: 52. Broj njegovih godina? Cifre su skoro čitav sat bile tu. Narednih dana nalazio je brojeve svuda po stanu. Ponekad bi ispadali posle svakog koraka. Na poslednjoj gomili najniži broj bio je 34.

Šake su mu već bile poprilično izdužene, istanjene i krajnje osetljive. Sve ih je češće zagledao i gladio. Postali su dobri prijatelji. Čitava konstitucija se okretala u pravcu stopala: na levo.

Dok je šetao parkom pored jezera, skriven iza žbunja kako ne bi prepao ljude svojom izduženom smanjenom glavom, naišao je na čamac. Veslo u njemu. Nežnim, skraćenim rukama zaveslao je ka sredini jezera. Predivno! Nikada nije doživeo takvo ushićenje dok je prepoznavao lepotu zelenila i plavetnila koji su ga okruživali. Ptice su bile prelepe, mada su samo svrake letele četvrtkom iznad jezera. A tek mirisi! Koliko divnih aroma! I sve besplatno! Odmah tu, na dohvat nosa, a njemu toliko godina neoktriveno.

Plutao je tako nošen talasima nošenim vetrićem i pre no što se obreo na drugoj strani jezera primetio je da mu se boje misli, a ton i tok istih poprimaju zastrašujuće emotivan naboj. Glas kojim je doživljavao nije prepoznavao više kao svoj. Pomisao da mora da se nakvasi nije ga oduševljavala. Malo je ciknuo od hladne vode.

Klupa na obali jezera mu je dobro došla. Zanoseći se na levo seo je i počeo da razmišlja o tome šta bi moglo da bude? Razmišljao je plemenito. Ludilo? Ne, nije, suviše je trezveno razumevao sve što se oko njega dešava. A i ludim ljudima se ne skraćuju kosti. Neka koštana bolest? Moguće, to je moguće, ali ako jeste kako to da ne oseća bol? Možda je nešto novo, upitao se. Rak? Da, mora da je to. Bezbolno, promena očigledna. Manje jedem (zato što nemam šta da jedem), mršavim (zato što manje jedem), kosa kovrdžavija, put očito tamnija, oči nikada senzualnije. Biće da imam rak.

– Ne, gospodine, Vi nemate rak – začu se ozbiljan glas.

On se trže. Stariji gospodin kao izvučen s kraja devetnaestog veka stajao je do njega. Imao je cilindar na glavi i štap ispod mišice.

– Dozvolićete mi da sednem pored Vas. Danas je izričito toplo, a ja neophodno umoran.

– Kako znate da…? – zausti sasvim zaprepašćen.

– Da nemate rak? – vedro ga upita.

– Baš tako.

– Zato što sam već imao pacijenta poput Vas.

– Kakve li slučajnosti! – obradova se on.

– Da, priznajem da je slučajnost neverovatna.

– A Vi ste? Ako se usuđujem pitati?

– Dragi čoveče, ja sam doktor Taj i Taj.

Na «dragi» junak zaplaka gorko. Ni pokojna supruga nije koristila taj izraz. Zvala ga je «grobar».

– De, de, de, nemojte da ste preosetljivi. To je za cveće, a Vi daleko od toga da ste cvet.

Na to se obojica zaceniše od smeha, pri čemu našem junaku ispadoše još dva broja: 27 i 26.

– Vidim – pokušao je da se pribere doktor od napada smeha brišući suze listom jorgovana uzetim sa zemlje – gubite brojeve.

– Da, već neko vreme. Znači sada 26.

– Znate, hiljadu devetsto druge sam imao vaš slučaj.

– Ma nemojte kasti! – uskliknu on oduševljeno.

– Ali moram. Jer jesam ga imao. Bio je to čovek od trideset devet godina. Ružan toliko da sam posle prve seanse odlučio da postavim paravan između nas. Kada mu je glas postao ogavno odurno odvratan («OOO» kako sam ga nazvao) nešto sličan vašem, dogovorili smo se da nastavimo razgovor tako što ćemo se dopisivati. Započelo je i kod Vas levim stopalom?

– Izuzetno ste u pravu – sa strahopoštovanjem je klimao glavom, iako mu se već naočigled doktora skraćivao vrat te nije bilo mnogo prostora za klimanjem.

– Uvek jesam, da. Zatim ruke? Šake pre svega?

– Upravo kao što opisujete doktore. Ne znate kako ste me sada uzbudili.

– Da, da. Glas vam je nepodnošljivo gadan, da. Penis se povukao?

– Još malo je ostalo od njega – posramljeno je skupio usne.

– Nestaće i on – sigurno reče doktor Taj.

– Smem li Vas nešto upitati, doktore?

– Nikako. Zvučite kao albatros. Grozno mi je slušati kako kreštite. Oprostićete mi ako vam udarim šamar.

– Sasvim prirodno.

– Kako ste mi postali nesrazmerno dragi dozvoliću Vam to jedno pitanje. Ali, preklinjem Vas, dragi čoveče, samo jedno.

Nakon što se dobro izridao čuvši reč «dragi», oporavio se, podigao sa zemlje, stresao pokidane latice ljubičica sa odeće i levostrano seo intimnije k doktoru.

– Mislim da Vas volim – reče mu.

– Oprostite, ali očekujem pitanje. I ovako strašno žurim. Ja ustvari nisam u ovom gradu.

– Kako je završio Vaš pacijent? – sa zebnjom upita.

– Na to pitanje Vam ne mogu odgovoriti.

– Ali ja Vas volim!

– Voleli me Vi ili ne, ostaćete uskraćeni odgovorom.

– Pa, nemojte da ste takvi. Vidite na šta ličim.

– To je tačno. Neprepoznatljivo ste odvratni, da. Odgovor ne mogu da Vam dam jer ga nemam, dragi – prekinite da plačete jer ću vas udariti – zato što je pacijent nestao.

– Ja u to odbijam da poverujem, ne.

– Da. Više nije dolazio. Poslednji podatak koji sam dobio napismeno od njega bio je, ako me sećanje monumentalno služi, bio je sledeći: «Danas sam našao pored kreveta broj 23». Sledećeg dana ga nije bilo. Sasvim je nestao.

– Pa to je strašno. Evo mog trenutnog broja.25! Šta ću ja sada?

– Mene čudi odakle vama, tako vanredno ruralnom čoveku, prividno glupom, tako ljupki rečnik. Vi znate da govorite?

– Ne, ovo ne govorim ja. Pogodili ste. Ja jesam glup. Jedina knjiga koju sam pročitao je knjiga čijeg se naslova ne sećam. Ni radnje.

– Ah, jako mi je žao. Vi ste nesvakidašnje glupi. Ja moram poći, da.

– Ali, doktore! – uzviknu pacijent.

– Nemojte da ste još i drski, dragi čoveče – namerno izgovori ovakve poslednje reči znajući da će suzama dobiti na vremenu da umakne. Pacijent se predviđeno stropošta sa klupe, jasno u suzama, a stariji doktor uskoči u čamac i spretno rukama zavesla dalje.

– Da, da – čulo se iz daljine.

Dan nakon ovog događaja hodao je auto putem. Osetio je da je transformaciji došao kraj i da je vreme novog početka. Jutros je na jastuku zatekao broj 23. Nikada lepši, zanosniji, pohotniji, navukao je haljinu koju je pronašao u kesi pored klupe na autobuskom stajalištu. Grimizna, do kolena kratka. Čitavo telo je konačno bilo srazmerno okrenuto u levo; tako je izgledalo prirodno. Zadovoljan grudima i potpunim nestankom penisa odbio je da navuče kilote. Poslednji put se osvrnuo po stanu.

Nije dugo hodao auto-putem kada se kamion zaustavio. Nije znao šta treba da radi te i on stade. Zabacio je rukom dugu kovrdžavu kosu. Priroda pored puta bila je fantazmagorična! Da li je uvek takva ili samo danas? Vrata se otvoriše i krupan čovek proturi glavu. Smejuljio se šeretski kao i on sam nekada.

– Pošto košta lepotice?

– Sve je stvar dogovora – i odcupka ka vratima.

jan 05, 2011