Paja Jovanović

Paja Jovanović

Paja Jovanović je jedan od najvećih srpskih slikara i tipičan predstavnik akademskog realizma.
Zahvaljujući izuzetno bogatom opusu a naročito delima sa temama iz narodnog života i onim sa istorijskom tematikom snažno je i široko uticao na likovno obrazovanje, kulturu ali i na rodoljublje naroda.

Rođen je u Vršcu, 16. juna 1859. godine kao sin prvenac Stevana Jovanovića, uglednog vršačkog fotografa. Paja je imao još petoro braće i jednu sestru. Tako je svoje detinjstvo provodio u veseloj i srećnoj mnogočlanoj porodici.

Paja je veoma rano pokazao sklonost prema crtanju i slikanju. Čini se da to i nije bilo tako neobično u okruženju u kome je živeo. Njegov otac Steva, vrstan fotograf, imao je dara za slikarstvo (bavljenje fotografijom u to vreme zahtevalo je ne samo poznavanje foto-tehnike, već i veštu ruku za retuš pri izradi slika). Osim toga, u Vršcu, toj maloj a ipak veoma bogatoj varoši, mogao je videti dela svojih sjajnih prethodnika: Arsenija Arse Teodorovića (1767-1826; njegove izuzetne ikone), Pavela Đurkovića (1772-1830; ikonostas u Sabronoj crkvi), Jovana Popovića (1810-1864) – sa njegovim sinom je drugovao i često se zaticao u njegovom ateljeu, fasciniran slikarovim radom: kopijama starih majstora, studijama prirode, delima sa religioznim temama.

Tako je Paja i sâm počeo da crta, najpre u tajnosti, kopirajući crkvene slike i provodeći sate u praznoj crkvi koju je smatrao svojim prvim učiteljem. Međutim, u vreme kada je crkvena opština u Vršcu odlučila da naruči nova zvona za Sabornu crkvu, i kada je bilo neophodno izraditi crteže svetitelja (kopije ikona iz vršačke crkve – po kojima bi u Beču bili izvedeni reljefi na zvonima), saznaje se za njegov talenat. Tako je već u svojoj četrnaestoj godini, Paja dobio prvu porudžbinu, ali, zahvaljujući značajnim pohvalama, i svojevrsnu propusnicu za Beč i mogućnost da se upiše na slikarsku Akademiju.

Međutim, upis na bečku slikarsku Akademiju nije bio jednostavan. Kako je bio bez završene gimnazije i neodgovarajućeg uzrasta, od njega se tražilo da prethodno završi gimnaziju i da pohađa školu crtanja kod profesora Maholca. Profesorova naklonost ali i Pajin uporan i predan rad učinili su da ubrzo postane najbolji učenik u ovoj školi.

Aprila 1877. godine upisuje se na Opšti slikarski tečaj bečke Akademije, a od oktobra iste godine postaje redovan student ove škole i to kod veoma cenjenog slikara i dobrog likovnog podagoga Kristijana Gripenkerla (Christian Grippenkerl, 1839-1916).

Redovne studije slikarstva završio je za tri godine (21. jula 1880.), ali je nastavio da se obrazuje, kod istog profesora, na specijalnom tečaju za istorijsko slikarstvo. Istovremeno se usavršava i u majstorskoj klasi profesora Leopolda Karla Milera (Leopold Karl Müller, 1834-1892, u to vreme veoma traženog i hvaljenog slikara istorijskog i žanr slikarstva, posebno poznatog po slikama sa orijentalnim motivima, naročito iz Egipta), i ubrzo postaje njegov najbolji učenik.

Paja je mnogo putovao i na tim putovanjima nalazio značajnu inspiraciju za svoj rad.

Još kao student bečke Akademije, podstican sopstvenom radoznalošću ali i sugestijom profesora, gotovo svaki raspust je koristio da putuje po Balkanu, naročito po Crnoj Gori, Primorju, Albaniji, Bosni i Hercegovini, južnoj i istočnoj Srbiji. Tamo je radio skice i studije i trudio se da što neposrednije oseti atmosferu svakodnevnog života i običaja naroda. Do detalja je beležio predele, likove, nošnje, nakit, oružje.

Prvo priznanje dolazi već 1882. godine, na studijama u Beču, za sliku Ranjeni Crnogorac. Slika je bila izložena na godišnjoj izložbi Akademije, i za nju je dobio prvu nagradu i carsku stipendiju.

Sledeće godine zaključuje desetogodišnji ugovor sa čuvenim galeristom Valisom, za galeriju Frenč u Londonu; i krajem te 1883. godine prelazi tamo da živi i radi. Ubrzo iz Londona prelazi da živi i radi u Minhen, zatim u Pariz, i na kraju se vraća u Beč.

Srbija se ponosila svojim mladim i slavnim umetnikom. Gotovo svaka srpska kuća je imala neku njegovu oleografiju ili drugu reprodukciju sa temom iz srpske istorije ili iz narodnog života. A vlast, zahvalna što je po svetu pronosio i slavio ne samo sebe već i istoriju i kulturu srpskog naroda, već 1884. godine ga je izbrala za dopisnog člana Srpskog učenog društva. Četiri godine kasnije, 1888. izabran je i za redovnog člana Srpske kraljevske akademije. (Svečano proglašelje je obavljeno tek 1893. kada je tim povodom održana i njegova prva izložba slika u Beogradu, u prostorijama Velike škole.)

Neprilike sa imiovinom u Beču naterale su ga da se tamo vrati 1950.g. Ali već iste te godine započeo je prepisku sa upravom Muzeja grada Beograda oko svoje likovne ostavštine i otvaranja Legata. Želeo je da ostavi svome gradu, kako je govorio „ono što bi vredelo čuvati“ od njegovog rada i alata: štafelaje, slikarski alat, počete slike i skice, mape sa crtežima i reprodukcijama; kako bi se napravio jedan atelje-soba majstora, zanimljiva za gledaoce koji bi želeli više da saznaju o njemu, njegovom radu i delu.

Tako je, 1970. godine, otvoren Legat slikara Paje Jovanovića u kome su izložene umetnikove slike, lične stvari, skice, beleške, fotografije, dokumenti, mnogobrojna odlikovanja, medalje, diplome, priznanja. Na štafelaju stoji njegova poslednja slika: buket crvenih ruža.

Paja Jovanović umro je 30. novembra 1957. godine u Beču. Kao što je želeo, urna sa pepelom preneta je i položena da večno počiva u voljenom Beogradu.