NEBO PLAVO

-Sanja Kordić (1989), student, Beograd

“Šteta, bio je fin mladić” , reče gospođa u crnom, “ uvek se javljao na ulici kad me je sretao, uplašenim tonom, kakav je i bio.” Ljudi pognute glave spustiše lagano kovčeg u tu potaman večnu prostoriju. Činilo se da su oni najtužniji, da najviše žale od par poznanika i rodbine koji su prisustvovali odlasku na večni počinak. I kraj. Kraj jednog života obeležen vencom pokraj groba sa potpisom neželjene osobe.
“Već je jutro, a tako je divan bio ovaj san. Ma, ne žalim se, bolji će jos biti dan. Kao i prethodni, i onaj pre toga, ma kako je ispunjen život ovaj! Popih kafu, danas je posebno čudnog ukusa, gorkog kao da iscedih limun umesto što sipah šećera. Ali, to je samo jedna pored mnogih slatkih koje me danas čekaju. Obukoh se u svoju radnu uniformu. Izglancane cipele, odelo, kosulja na sitne pruge, ona nebo plava, i kravata, danas me je obuzela neobična želja da je stavim, ali sviđa mi se kako mi stoji. Ma, pravi sam. Ispred zgrade zaustavih taksi, neki plavi, i to nebo plavi, zamisli, slaže mi se uz košulju, čudnog li dana, ali eto, rekoh adresu i čovek krenu. Dugo smo putovali, ne svatih na vreme to, kad podignu glavu, a mi usred šume, autoput, nigde žive duše. Zapitah ga gde smo i šta tražimo ovde, a on stade prisloni nož u moja bedra i uze novčanik i sat sa ruke moje. Maler! Ništa, izbaci me iz auta u nedođiji nekoj, koračah dugo dok se kiša slivala niz lice. Konačno, neko mi stade, poveze me do firme, fin neki čovek, delovao je kao da se sažalio na mene, kao da razume. Usput mi je pričao priču kako su njega jednom opljačkali, zamislite u prodavnici. Devojka, koja je zaposlena na kasi, mu nije vratila kusur od pedeset, vec od dvadeset dinara! Valjda je mislio da je to slično, ko će ga znati! Dođoh do posla, jedva nekako, ali bar sam tu. Razveseliće me kolege kad čuju šta mi se dogodilo, neprekidno će zbijati šale na moj račun, a i ja cu se vala smejati tome, koliko već sutra. Kako uđoh na vrata firme, čak mi ni vratar ne uzvrati na “Dobar dan”, pogli glave svi, nečto rade kao da ne znam da stalno zabušavaju. Sve je to čudno izgledalo. Dobro, neće biti pošalica, možda je i bolje da ćutim! Uđoh u kancelariju, sedoh i upalih računar, a na stolu gomila pošte. Poruke za otkazane sastanke, dokumenti za potpisivanja i plava, nebo plava, koverta. Nasmejah se sam sebi za ponovnu slučajnost i otvorih je da pogledam šta mi ona donosi. Imao sam šta i da vidim. Otkaz! Deset godina truda i rada, i otkaz! Dao sam dušu ovoj firmi, odrekao se mnogo zadovoljstava i nije mi bilo žao, jer sam je Ja podigao na noge, i šta, otkaz?! Razlozi; nisam trebao ni da čitam, tehnološki višak! Kakav višak?! Zar ja da budem višak?! Balavci i neradnici koji su tu dve nedelje, i čitaju novine po ceo dan na radnom mestu, nisu višak?! Nećemo tako! Sad sam već besan. Ustah, izađoh reprezentativno iz kancelarije, zalupivši vrata i pođoh odlučno kod direktora! Zaustavih se kad videh da on po običaju nije tu. Pa realno zašto bi i bio?! Kad ima koja budala da radi njegov posao! E, pa očigledno da je budali istekao rok trajanja, pa mu je našao zamenu! Kipim! Pokupih svoje stvari, nije ih bilo mnogo, ali su bile moje i radi topline sam ih držao tu u sredini koju sam iskreno voleo. Sve do sada! Usput pogledah na njihov sat, pošto svoj više nemam, i shvatih da kasnim na ručak sa Anom, ostavih one stvari i požurih u stan. Ipak, potrudila se da napravi ručak za mene, ne bi bilo u redu da je ne ispoštujem. Išao sam autobusom, za taksi para nisam imao, a u autobusu mogu da se prošvercujem, bar je do sada tako bilo. Dok sam čekao na stanici, razmišljao sam o danu koji je loše krenuo, ali po prirodi večiti optimista, neću se predati, Ana ce ga ulepšati, znam to! Naiđe i autobus, i čik pogodi kakav je?! Plav, nebo plav! Sad već nisam mogao da verujem! Nisam pobornik sudbine i znakova, ali, taksi, koverta, autobus… Hm.. Ma imam sad prečih stvari o kojima treba da razmišljam! Stigoh do zgrade, trkom na treći sprat i pozvonih na vrata, očekujući osmeh i poljubac, kojim ću zaboraviti sve što se danas zbilo, ali… Dočeka me snuždeno, a na neki način okrivljujuće i podsmehom opijeno lice moje Ane. Rekla je da uđem. Ručka nije bilo, ponudila me je kafom, ali odbio sam, nije mi baš bilo do nje. Ni minuta nije čekala da izgovori reči koje su predstavljale direktan udarac u moje srce, dušu, ličnost… Ostavlja me! Čak se nije ni pravdala, našla je drugog, boljeg, lepšeg, bogatijeg, ne znam šta već! Od trenutka kad je izgovorila te dve reči, vise ništa nisam mogao da čujem. Samo sam pogledom pratio svaki pomicaj njenih punih usana, i oči, plave, nebo plave oči, koje su me posmatrale sa sažaljenjem. Sa sažaljenjem posle šest godina zajedničkog života, ljubavi, svega! Ma bili smo jedno! A ti me gledaš sa sažaljenjem?! Kučko! Bestidnice! Ma nisi me ni volela, ko zna šta si radila i s kim si bila dok sam ja voleo samo jednu, dok je za mene postojala samo jedna! Ti! Uvek si bila samo ti! Tako mi i treba, sve sam ti dao, sve pružio, sve pokazao, svemu naučio, i tako si mi vratila?! Bog nek’ ti je u pomoći! I posle svih ovih izrečenih reči u svojim mislima, jedino što je izašlo na ova moja modra i iznemogla usta bilo je “Dobro!”, od svega samo to. Pokupih ono malo života što je u meni ostalo i pođoh svojim putem. Negde, nekuda… Sve, sve sam izgubio danas! Kako?! Nema objašnjenja, nisam verovao da se takve stvari dešavaju, čak iako sam čuo za njih…! Osećam malaksalost, nesposobnost čak i da opsujem, da se nerviram, ni da razmišljam… Ništa! Muk! Tišina u glavi! Da li je moguće?! Nebitno je! Put me odveo negde, dok sam se osvrnuo oko sebe, videh nju, mirnu, tihu, laganu, nežnu, predivnu! Bistru, plavu, nebo plavu, reku…! Činila se tako savršena, tako pogodna za mene, za život, za sve… Popeh se na stenu, nedugo posmatrah milinu opuštajućeg prizora i onda pustih. Pustih telo što težinu danas nosi, i osetih se slobodnim, konačno slobodnim, dok uranjah u dubine valova… I kraj.”

Ni suze, ni reči, ni pognute glave,ni srama, ni stida, ni tuge na licu njenom, ali njen potpis stoji pokraj njegove večne kuće, venac sa plavim, nebo plavim notama.

feb 02, 2011