DETE SA ČETIRI LISTA
-Miroslav Krajinović (1968), ekonomista , Pančevo
Zvono. Muk. Prislanjam uvo na zaključana vrata i dalje u nadi da ću čuti nekakav pokret. Čuje se samo otkucavanje Veljkovog sata, uspomene od majke, porculanskog, optočenog jevtinom pozlatom u rukama plavih anđela. Oko tog sata se nikada nismo raspravljali: jednostavno smo se složili da je to neukus, ali je to bila jedina dragocenost za njegovu majku, pa sada, od kada nje nema, zbog nje i za njega. Kičasta dragocenost. Opet zvono. Da li je bar Timotije tu? Muk. Verna životinja. Dok je gazda kod kuće sa njim je, čim ga nema i on preko krovova odluta ne bi li susreo neku macu koja bi mu ulepšala dan. Uhranjeni debeli stvor. Trebalo bi da se više kreće. Zvono. Muk.

Doduše, nisam se ni najavio. Znate kako je sa prijateljima, ne morate baš uvek da se najavite, pogotovo ako imate samo jednog prijatelja i ako sa njim već odavno gajite takav odnos. Par puta se desilo da mi je preko interfona saopstio da ne mogu da dođem. I ne ljutim se, jer se njegov doživljaj kasnije pretvori u zanimljivu anegdotu kojoj se zajedno smejemo. Danas sam imao sreće da uđem u zgradu (komšija Miloš je upravo izlazio iz nje kada sam ja naišao. Dobar čovek, gluvomeni dedica uvek spreman za komunikaciju), ali ne i da uđem u stan broj 14. Večeras mi baš ne ide. Pažnju mi privlači muzika koja je dopirala od dole, sa Dunavskog keja. Izađem na zajedničku terasu i preda mnom se ukaže pomalo nestvaran prizor: marina u izmaglici, okupana žutom svetlošću reflektora i kupalište sa dve, tri iskričave logorske vatre skrivene među vrbama i topolama. Živo, osvetljeno, nadahnuto. Pravi kontrast onome što se dešava u meni. Na terasi pored, baba Nadica i deda Dragiša provode svoje staračke dane zadovoljni životom, ispunjeni uzajamnom ljubavlju i istinskim strahom od gubitka. Ne spava im se. Smejulje se, pijuckaju limunadu i sasvim drugim očima posmatraju ono što i ja. Oni učestvuju u večerašnjoj vrevi i žagoru ljudi sa keja, oni su kroz život saznali da je smeh dar Božiji.

I ja mislim da to znam, ali večeras mi se sa usana ote samo smešak, ispuni me radost što na svetu još uvek postoje sretni i zaljubljeni dinosaurusi.

Posvađali smo se opet oko premalo prostora u stanu, oko posete drugova, troškova života, oko moje želje da nastavim studije i oko niza drugih svakodnevnih sitnica. Moja sestra, bezbrižno udata supruga sa dvoje dece oduvek je imala po koju primedbu ili zlobnu opasku na račun mog života. Roditelji, zadojeni konvencionalnim kanonom srećnog života, uvek podržavaju nju, skrivajući i od sebe i od drugih katastrofu trenutnog beznađa i dalji zajednički život bez ljubavi. Zaboga, tako su oni proslavili svoje 50 i neke rođendane, tako moja Marija živi svoje poslednje četiri godine braka, koji, uzgred budi rečeno, traje svega pet godina i nepuna tri meseca, pa znači tako treba da živim i ja. Svaka druga mogućnost jednostavno ne postoji. Oni ne znaju za baba Nadicu, deda Dragišu i njihovu terasu.

Posle svake svađe osećaj neprivrženosti u meni raste, množi se, počne da se širi nezaustavljivo mojim organizmom. Mnogo puta se već to desilo, a onda vreme postaje lek uz neophodan trud i vanvremensku potrebu i želju da haramonijom izgladimo stanje, ili se bar zavaramo da smo ga izgladili i nastavljamo da živimo i dalje zajedno.

Rasprave su postale sve češće, i eto, posle najgore svađe do sada nešto sam konačno preduzeo: došao sam ovde. To što je već 21 h i saznanje da ću kod Veljka biti tek oko 22.30 h, nije mi predstavljalo ni najmanji problem. Ispružen palac na auto-stopu i razdaljina od 25 km između dva grada za tren oka se istopila. Ovde je moje pribežište, ovde sam uvek dolazio kada je bilo najteže Veljku ili meni. Kada god usamljenost naceri svoje potamnele zube, kada razočarenje razrogači svoje zakrvavljene oči i kada uznemirenost načulji svoje špicaste uši, tu sam. Kada god strah probudi svaku dlaku na telu i kada beznađe počne da bljuje vatru. Kada god se promoli glava aždaje skrivena u mojoj nutrini, eto mene. Naše pribežište, ovaj stan koji je Veljku ostao od majke, sa pogledom koji su ovekovečili njegovi prijatelji umetnici i čiji akvareli vise po odavno okrečenim zidovima.

Zavaravam sebe mišlju da će se uskoro vratiti i nadahnut lažnom nadom odlazim do parkića. Velelepno zdanje iza redova lipa nosi ime poznate ličnosti. Sevnu mi misao: Koliko ljudi sada malo znaju o nekada važnim ličnostima. To me podseti na čavrljanje sa jednom dragom mi osobom, u jednom drugom parkiću, o tome da već sada mnogi ne znaju šta “S” u imenu Vuka S. Karadžića znači. I u šta će se, opterećeno još kojom decenijom to “S” pretvoriti. Miris lipa u punom cvatu napuni mi nozdrve dok čulo sluha registruje dečiju graju. Zar u ovo doba noći tolika nesputana vika? Ugledah odgovor. Na dobro osvetljenom platou popločanim belim mermerom je postavljena omanja skakaonica, a zaljubljenici u rolšue ili skejtbordove disciplinovano čekaju svoj red da bi zabeležili najduži, ili barem najatraktivniji, skok tog dana. Željezni spomenik deluje umorno išaran auto sprejovima i opterećen klincima. Da, počeli su da se penju i na mermerni pijedestal. Iza njega, kedrovi izvijenih grana nepotpuno skrivaju zgradu škole obojenu nekom smešnom prljavom roze bojom, dok ruže puzavice streme ka svetlećim kuglama kandelabra. Samo zdanje deluje ravnodušno prema protoku vremena koje mu dere i osipa malter isto kao i prema nekolicini vlro simpatičnih, šarenolikih murala izvedenih prilično umešnom rukom, koji ga ulepšavaju.

Jedna klupa, u senci nabujale živice, je skoro u potpunom mraku. Ne vidim dobro detalje njene sadašnjosti, ali verujem da je i ona ostarila. Pod prstima se nižu izrezbarena imena, razni znakovi, srca probodena strelicom (a mislio sam da je to već davno izumrlo). Znam već da sve to prate mnogobrojne, i slatke i ne tako slatke reči, ispisane markerom i, nazovi, životine mudrosti. A svaka od nadignutih ljuspica zelene boje čeka neki svoj vetar da uroni u prašinu i načini kovitlac na asfaltnoj stazi parka.

I klupa koja mi je nekada mnogo značila je još uvek tu. Budi u meni leto, šetnju, sladoled, svežinu, mirise, bezbrižnost.

Sećanja se polagano u dubini mute i neumoljivo izranjaju ka površini. Klupu smo zvali: naša. Nju sam upoznao neposredno nakon vojske. Par pogleda na prometnim mestima, mestima zgužvanim od gužve, pozajmljena šibica da bi se zapalila cigareta sa belim filterom. Smešak, par reči o antropologiji i čekanju autobusa dovedoše me do zaslepljenosti. Mislio sam da je samo to, tj. nisam bio dovoljno ni hrabar ni mudar da priznam sebi da sam tu stepenicu neočekivano, kako to obično sa mnom i biva, neosetno prekosčio. Sedam na, nekada našu, klupu očiju napeto uprtih u tminu, gubim se u vremenu i prostoru… preda mnom je projekciono platno i živi komad sa dobro poznatim akterima. Oči zamućene od dugog ne treptanja prate prizor sa polupodignutim roletnama i razmaknutim zavesama. Dvoje, obasjani prijatnom žutom svetlošću lampi, okruženi fotografijama, suvenirima sa putovanja, u miru i tišini, čitaju. On odlaže knjigu i sa milinom u pogledu je posmatra. Stalno to radi, jer ne može da se nagleda svog najdragocenijeg poklona. Ubedio je sebe da je voljen.

On ne vidi. Ne zna da postoji u prostoriji i neko treći, neko između njih. Kreće se, diše. Silueta stalno prisutna koja sa njom čini par i odvlači je od njega u nepovrat. Da li je sretan što ne vidi već sada ili je bolje što je morao da sačeka još par meseci da ona skupi snagu i kaže.

Unutrašnji glasovi se bude (PREKINI), svi odjednom i začudo jednoglasno: “Treba (STOP) ovo (STANI) prekinuti!” Još uvek sa slikom prozora sa polupodignutim roletnama i prizorom ispunjenog harmonijom stižem ponovo do trga. Razdaljine su kraće kada duh nije prisutan. Pritisak dugmeta interfona i mnoštvo osvetljenih pločica sa prezimenima vrati me u zbilju. Interfon stana na četvrtom spratu i dalje ćuti. Nema ga. Dva sata je po ponoći, a Veljka još uvek nema.

Dunav donosi svežinu, glasanje cvrčaka i noćnih ptica, obzorje. Usamljena latica nošena pitomim povetarcem očeša obraz ležernom prolazniku, pomiluje ga na tren tek toliki da oko to može da primeti. Vazduh je topao i suv, nebo iznad nas je ugostilo murgaste oblake, a veliki grad, očekujući kišu, postade mesto moje odluke.

Poslaću svom jedinom prijatelju iskrene pozdrave iz Beča uz poziv da se ponovo dečije smejemo sopstvenim doživljajima.

jan 28, 2011