Reče meni majka Jelena, nemoj sine, Živadine, da ideš u tuđinu kad ovdje imaš svega. Tuđina je hladna i razjeda čovjeka, pa ubrzano propada, kao snijeg s proljeća. Drugo, sine, imaš priliku da se ovde dobro oženiš, a imaš dosta zemlje da je obrađuješ. Na svojoj zemlji i uz svoju ženu, nigdje ljepše. I uvijek među svojima; što govore razumiješ ih, što im govoriš ne treba niko da prevodi. Jer, koga prevode, sine, nikada nije siguran da je tako rekao, ponajmanje kako će da ispadne. Još dok sam bio mali primijetih da imam dugi nos. Pitam majku na koga sam, a ona se slatko nasmija. Ponovo pitam, a ona će: Na ujaka Simelu, ženio se tri puta i imao jedanaestoto djece. Jo slađe se nasmija.
U mene ušao neki crvić i kopka li kopka. Možda ne bi uspio da ne dođoše Klempo i Grga iz Beča, a potom Nole i Spule iz Graca. Obučeni gospodski, nabili sunčane naočare, voze lijepa kola, ponašaju se kulturno. Prvo se povjeravam Nadici, ljubavi svojoj. Idem, kažem, a njoj se oči zacakliše. Znate, moja Nadica živi u selu nedaleko od Beograda, lijepo umiljno stvorenje, na ranu da je priviješ. i da ne plaćaš participaciju za lijekove. Zaplaka djevojka, nema šta. I meni srce zadrhta. „Zar da ostavim ovce i govedo koje razumem kao tebe, a i majku samu, jadnu. Znaš da je tata otišao davno u Njemačku i tamo se oženio, pa kao da je umro.A ono gradsko stranjsko govedo ne razumem ni kad bleje ni kad riču. Nego, da se mi uzmemo, pa ti idi u inostranstvo, a ja ću negovati mamu i biću ti verna.“ Ne pristade da idemo u krevet pre vjenčanja. Kaže, nevina je. E, tu me nađe! Od kada sam se zamomčio riješio sam da tražim nevinu djevojku makar i ne imala previše drugih dobrih osobina. Odoše moji jarani, ja ostadoh. Nadica uslovila: prvo kod matičara, pa u krevet! Prvo me opčini ljepotom i vrednoćom, a onda postavi uslov. Muke mučim, a oni moji iz Austrije zovu li zovu. Našli mi zaposlenje, našli za stanovanje. Svet na jednu, Nadica na drugu stranu. Smršao ja, pitaju šta me boli. Srce me boli, kažem. Pa idi kod kardiologa. Ne koristi, ne zna on o tim mojim bolestima. I odlučim se, beš svet, Nadica je grumen zlata. Svet je tuđi, Nadica je samo moja. Njoj se još muška ruka nije podvukla pod bluzicu. Sunce moje slatko!
Dok sam razmišljao o vjenčanju, naiđe Miladin i ja mu se izjadam. Tako i tako; cijeli svijet na jednu, Nadica na drugu stranu. On se, kao blesav, na sav glas nasmija i ispriča vic: Hteo jedan da oženi nevinu devojku i krene kolima u najudaljeniju planinu da traži neivinu čobanicu. Neka je i nepismena i neka nije ko zna koliko lijepa. Već druga pristade. Upoznaše se, ona ga zagrli i poljubi. Prolaze pored drugog stada ovaca, a ona spusti prozorsko staklo i mašući rukom čobanima, reče: „Ćao, čao, čobančine, nema više …“ Puče nešto u meni i – nađoh se u sred Viene.

Neki kažu Viena, neki Beč, a mene baš briga. Naših na svakome koraku. Gdje god, malo glasnije izgovoriš na ulici neku našu riječ, najmanje dvojica se okrenu. Čini se, i kad se nakašlješ da se prepoznajemo. Ima i ženskije, ali sigurno nisu nevine i ja ih odmah klasiram u negativne. Još mi je majka rekla da se čuvam zaraženih ženskinja. Tosu, reče, one koje zovu radodajkama, love muškarce po kafanama.
Spočetka ne mogu da zaspim i o svemu mislim. Dođe mi u sjećanje da je ovdje dugo živio moj djeda Jovan, onda ujakov Milosav i tetak Čedo. To na duže vrijeme, a na kraće, preduga lista. Jedan s tog dužeg spiska, a kraćeg boravka u Beču, imao je u Beogradu ženu, a oženio drugu u Beču . Lagao ju je dok nije došla u Beograd, Nušićeva br … i kad se predstavila, ona njegova Olga pala u nesvijest. Možda među tim potomcima teče naša krv, milim dok mjerkam kakvu zgodnu žensku. Naročito me štrecne kad joj vidim plavu boju očiju, kakvu je, govore, imao pokojni djed Jovan. Nadica uporno i redovno piše. U njenom životu nema drugog muškarca, kune se u jedinu majku i svu stoku (i krave i ovce i koze!).Dobro, popuštam ja, radiću neko vrijeme, zaraditi nešto novaca i pravićemo kuću, moja Nadica i ja. Pričam ludom Đurici da Nadici pišem svakoga dana, a on će: Tako sam ja radio dok sam bio u vojsci u Bitolju i – devojka se udala za poštara!
Proredim pisma Nadici, a počnem da izlazim. Miloš me jednom u restoranu upozna sa perijateljicom njegove djevojke. Ime joj Paulina. Bože, kad bih je oženio i odveo majci Mileni u Beograd, da li će joj ime zapamtiti? Svidješmo se jedno drugome na prvi pogled i nismo išli do drugoga. Spojišmo se. Nema da neće u krevet prije matičara. Beš matičara u kulturnom svetu!, mislim. Jednom prilikom, kaže meni u krevetu: „Žika, čim ja videla da imaš veliki nos, znala da ti je veliki..“. Odmah se sjetih ujaka Simele i pred očima mi puna soba djece. Plaču, kmeče, urnebes. Neko joj je rekao, a ko bi drugi ako ne ono krivonogo spadalo Đoko. „Odakle ti poznaješ krivonosog Đoku?“ Nasmija se i priznade da je više puta krivonosi dolazio kod nje. Ustade na pola „radnje“ i dohvati svoju i njegovu fotografiju. Naljutio sam se na toga Đoku. Ne zato što je spavao sa mojom Paulinom nego što je po gradu pronio da, kod nas u Srbiji i naročito Beogradu, važi pravilo da ko ima veliki nos ima i veliku onu mušku stvar. Od tada nisam mogao da ostanem živ od žena. Nadicu zagubio u toj ljubavnoj bujici. Niti znam kako je, ni gdje je, ni da li se udala.
Izmijenjao sam dosta Švabica. I lijepih i manje lijepih. Onih u braku i onih koje se nisu udavale. I naročito onih koje su se razvele pa su mi govorile da nisu imale boljeg muškarca što mi je godilo. Na ženidbu s njima nisam pomišljao, mada ima nekih naših koji s njima imaju djecu. Neke su u krevetu hladne ko sante leda s Grenlanda, druge polude. Grebu dugim noktima po mojim leđima da se ne bih smio skinuti na plaži. Druge ujedaju, treće vrište. Jednom su mi lupali na vrata komšije misleći da je davim. A, dogodilo mi se i ovo: Skinem jednu Jutu kad ono crni biljeg na lijevoj butini! Pogledam biljeg na mojoj nozi na istom mjestu iste boje i veličine. Pokažem joj i ona se čudi i smješka. Počnemo da opipavamo i mjerkamo i jedan i drugi, nema razlike. Sjetih se djeda Jovana i drugih naših. „Du bist majne švester“ dreknuo sam kao lud i obukao se. Juta ništa nije razumjela, ali je dugo plakala. Krv nije voda, dodao sam, ali to ona nije ni čulča od plača, a ne bi ni razumjela da je čula. Neke Jozefine sam se jedva riješio. Lopov Đoko joj napričao o dugom nosu, pa ide za mnom kao neslana ovca za čobanom. Nudila da mi prepiše sve svoje bogatstvo. Čak i onaj dvorac van grada u koji mi često navraćamo. Ma, jok!

Sjetim se ja ponovo svoje Nadice. Nedavno čuh da se bila udala i razvela. Kad je vidjela da od našeg braka nema ništa pomišljala da se ubije ili uda za prvoga na koga naiđe. Srećom, odlučila se za ovo drugo. Dograbim telefon u pola noći i zovem je.
– Jao, prepao si me, ludo jedna. Mislila sam bog zna šta mi se dogodilo sa stokom, a upravo jedna krava mi se teli. U po sna si me probudio, a dugo se nisi javljao. Zaglavio se Švabicama među noge i zarobile te, kao Švabe moga tetka četrdeset prve, samo se on muški izvukao. Šta hoćeš sada?
– Danas je srijeda – počnem ja.
– Koliko ja znam danas je četvrtak, skoro će svanuti – odgovori kroz smijeh, radosna.
– Neka bude tako, ali u idući petak naveče polazim iz Beča. Ako si bila vjenčana za toga, razvedi se, a ako nisi bila još bolje. Zakaži vjenčanje za drugu nedjelju. Uzeo sam odmor i u ponedjeljak putujemo na medeni mjesec..
Sve tako od riječi do riječi. Nadica je od sreće plakala. Čini se da su suze ovlažile žice od Malog Mokrog Luga do Praterstrasse i namočile i moju slušalicu. Mojim ljubavnim mukama došao je kraj. Javio sam ujutro da ne mogu doći na posao, prehlađen sam. Hoću da se ispavam, prvi put u Beču kao srećan, oženjen čovjek.