TAMO, GDE IGRA SVET

-Branko Ćurčić (1980), nastavnik, Sombor

Nikad nisam bio u Beču. Nikad nisam bio ni u Beogradu. A pričali su mi i o Beču i o Beogradu. Recimo, moj rođeni brat Pera zvani Večiti student obišao je čitav Beograd dok nije stigao do Beča. U vreme viza tražio je papire po Beogradu, kojekakve potvrde od poslovođa kafana i klubova gde je radio za sitnu lovu kako bi se kako – tako održao na studijama filozofije. Voleo je da filozofira, ali ne i da uči. Hteo je da od svojih bivših šefova dobije potvrdu sa pečatom da on još uvek radi u njihovoj firmi. Zbog vize. Niko nije hteo da mu učini takvu uslugu. Plašili se ljudi.

A u Beč je želeo pošto – poto, kod našeg drugara Voje iz Titela, bar na mesec dana. Govorio je da želi da se izgubi u lavirintu ulica, da ga pojedu barokna zdanja, da ga svare čisti, kameni pločnici tog za mene nepoznatog grada, pa da se tako svaren stopi sa zvucima valcera i bude pripovedač o večnoj lepoti. Da nađe harmoniju i smisao.

Pao mu je na um neki čovek u čijoj je kockarnici radio. Taj je bio ljubazan prema njemu i nema sumnje da bi mu pomogao. Samo da kockarnica pored paliluske pijace nije bila pretvorena u kladionicu. A kladionica opet u nešto što bi se moglo nazvati poslovna zgrada da je projekat završen do kraja. Srpski građevinski sindrom. Počneš i ne završiš. Divota.

Kada se na paliluskoj pijaci raspitao za informaciju o čoveku iz kockarnice neki gazda Jovanče, kako mu se čovek predstavio, rekao je sledeće stvari:

– E dečko moj, gazdi Jovančetu je sin otišao u beli svet, oženio neku Nemicu, zaboravio svoj Beograd, širok kao sama duša;

– Ne da se gazda Jovanče;

– Glasam za Evropu, nego šta;

– Nema vajde od ove zelene salate moj sine!;

– Čovek koga tražiš otvorio je pekaru u Svetogorskoj ulici. Pekara se zvala Šole, po njemu. Posle je otvorio kafić u Makedonskoj. Kafić se zvao Nina, po njegovoj ženi. Posle je završio u zatvoru. Kratko. Zbog neplaćenih računa. Sada diluje mobilne telefone. Eno ga onde pored ribarnice. Ehej Šole!

Šole beše mršav čovek, skoro pa pedesetogodišnjak, ispijen do kostiju, ali sa svetlim, crnim očima još uvek punim planova, šema i projekata za bolju budućnost. Bilo mu je potrebno svega dve-tri sekunde da se seti Večitog studenta. Zagrlio ga je kao prijatelja kojeg nije video sto godina. Čuvši molbu od mog brata sumnjičavo je zavrteo glavom, ali kada mu je do svesti doprla informacija gde on namerava da ode, oči su mu zablještale kao slot mašina pri dobitnoj kombinaciji.

– O pa ja u Beču imam prijateljicu! A ti ćeš mi brale učiniti uslugu! Dođi u moju kancelariju, da ti sredim potvrdu.

Šole i Pera uđoše u zadimljeni pijačni bife po imenu Garak i sedoše za slobodan sto prekriven muzgavim stolnjakom. Šole naruči dva vinjaka.

– Pijuckaj, odoh ja da ti sredim potvrdu.

Zaista, za nekih pet minuta Šole se vratio sa papirom. Na njemu beše ispisano da je moj brat Petar Vrbaški zaposlen u bifeu Garak. Beše udaren i zvaničan pečat firme. I potpis. Beše tu i jedva primetni žuti krug od otiska neke čaše.

Nije kockarnica, ali jeste bife. Svejedno. Moj brat htede da se maši papira iz ruku bivšeg gazde, ali ga Šole munjevito skloni u stranu.

– Treba mi jedna prijateljska usluga brale. Imam poverenja u te tvoje dobre oči. Potrebno je da u Beču, u ulici Untere Donaustrasse 10 pronađeš Milicu Vajs i daš joj ovo pismo. U pitanju je moja davnašnja, intimna prijateljica. A u ovom pismu je moj plan o otvaranju austrijskog nacionalnog restorana ovde u Beogradu. Uz njene investicije i moje veze to je, moj brale, nešto što ima perspektivu!

Pera samo klimnu glavom. Što da ne. Učiniće. Dobra je to duša.

Od trenutka kada je stigao u prestonicu Austrije počela je čistokrvna bajka. Sa elementima drame.

Nije se puno družio sa Vojom koji je tamo radio kao konobar. Pera je naprosto takav. Voli sam da otkriva nove, za njega značajne stvari, da ih filozofski obrađuje i prerađuje u sebi. Kod Voje je samo spavao, dok je preko dana lutao bečkim lavirintom umetnosti i života. Ili umetnosti života, kako je govorio.

A ti razgovori sa njim preko telefona postali su zaista prijatni. Kao da sam slušao neku filozofsko-naučnu emisiju na radiju koju je vodio talentovani, rečiti voditelj. Govorio mi je Pera, i to meni, običnom učitelju iz Titela, o bojama jeseni u Beču, o milion nijansi žute koja se na bečkim zdanjima preliva u bronzanu. O toj neponovljivoj boji na večnim građevinama. Najviše je voleo da sedi u parku na Trgu Marije Terezije dok se čisto zlato od sunčevih zraka sa Kunsthistorisches muzeja slivalo u njegovu osećajnu dušu.

Onda se dve nedelje pred polazak u Beograd setio šta je obećao Šoletu. Donaustrasse. Milica Vajs. Prešao je preko Schwedenbrücke i bio u nižem delu Dunavske.

Starčić, kojeg je na nemačkom upitao gde se nalazi broj deset, kratko i odsečno mu je rekao: Davor. Na pitanje da li poznaje Milicu Vajs starčić je još odsečnije rekao: Nein. Taj čovek ga je podsetio na onog gazda Jovančeta sa palilulske pijace, samo što je ovaj bio očuvanijeg i zdravijeg lica, mada sasvim sed. No, Pera je ispred sebe ugledao savršeno čistu, belu stambenu zgradu.

Na interfonu je pronašao prezime Weiss i ušao u zgradu prateći poštara.

Popeo sa na treći sprat. Pozvonio. Otvorila mu je starija, još uvek lepa, mada proseda žena. Ja?, upitala je ona. Milica Vajs?, upitao je Pera nju. Ona je prepoznala njegov srpski akcenat. Da, rekla je iznenađeno. Imam poruku za vas od vašeg starog prijatelja. Žena se kao malo namrgodila i cinično nasmešila dok joj je Pera dodavao kovertu. Odmah ju je nervozno raspakovala. Čitala je sadržaj pisma sa ciničnom grimasom na licu. Budala!, rekla je žena smešeći se, taj misli da zbog toga što sam kao dete živela u Beogradu i bila njegova simpatija ima pravo da mi izlaže ovakve opskurne planove. Kao da sam ja naivna Austrijanka koja će poleteti za planom propalog mangupa. Milica Vajs na Perino iznenađenje iscepka gazda Šoletovo pismo. Izvinjavam se, reče ona uz ljubazni osmeh, vi ste? Pera joj se malo bojažljivo predstavi. Objasni joj ko je i šta je i zbog čega je došao u Beč. Iskreno. O, pa vi morate da upoznate moju kćer! Lena! Komm her! Oprostite joj na ne baš najboljem srpskom. Tek počinje da ga uči.

I onda je moj brat Pera Večiti student ugledao svoju zlatokosu kob. Bila je u crvenoj haljini koja se vukla po parketu, dok joj je plava kosa padala preko sitnog, đavolski lepog lica. Majka joj nešto šapnula na uho. Onda je Lena rekla: Vi filosof? O, ja organizujem utorak i četvrtak srpsko austrijske večer ovde u mum salon. Priča se o o umetnost, svet, sve… Dođete?

Oh, to je bila lepotica rođena iz kičice klasičnog slikara koji crta savršene proporcije ispod tajni nabora te krv crvene haljine.

Tako je počelo. Pera je dolazio na te večeri i iz pristojnosti ćaskao sa okupljenim mladim svetom različite nacionalnosti i veroispovesti. Bile su to žustre, ali bezazlene raspre o svemu i svačemu. Od jela i pića preko gladi i ratova do bolesti i smrti i kraju ovog sveta. Razgovori o svetskoj boli i svetskoj radosti.

Rečiti Večiti student, onako načitan, mlad, privukao je pažnju Lene Vajs. Sa njom je najviše pričao. Prvo o opštečovečanskim problemima, o neophodnom međusobnom poverenju među narodima, o paktu protiv siromaštva, o homofobiji kao izvoru političkog i društvenog zla.

Sledeća faza su im bile njihove životne priče. Zajednički koreni, kako je Pera naglasio Leni. Ali, varao se. Ona je bila udaljena od Srbije koliko i titelski salaši od bečkih muzeja.

Majka joj je bila iz Beograda.

Ali je majčina majka bila iz Rusije, iz Omska.

A prababa iz iste linije bila je iz Gruzije, iz grada Gorija.

Očeva baka sa majčine strane došla je u Beč iz Sevilje, zbog ljubavi.

Bila je ciganka sa majčine strane dok joj je otac bio iz Nanta.

A otac tog oca bio je Alžirac.

Njegovi su tamo došli iz Egipta.

Pera je, pak, bio zaljubljen.

Mislio je da takve gospođice kao što je zlatokosa Lena postoje samo u knjigama za razbibrigu dokonih devetnaestovekovnih bečkih aristrokrata. Mislio je da ovakav Beč kakvog ga on sada doživljava postoji tek kada se začuju Mocartove kompozicije. Iz tih njegovih pesničkih halucinacija trglo ga je Lenino pitanje:

Hej filosof, ideš ti sa mnom u Operu da ti pokažem?

Tog dana je preko telefona zvučao uzbuđeno kao da vode na streljanje, a ne kao da ide da pogleda Figarovu ženidbu.

Ona ga je vodila kroz raj večernje predstave kao Dantea što je vodila Beatriče. Posmatrao je ne gospodsku otmenu toaletu, ne sav taj prirodni luksuz i dostojanstvo ljudi. Ne. Gledao je u nju. U svoju Lenu, gospođicu u naborima bele barokne svile koja joj se uvijala oko tela.

Filosof, sada ću ti pokazati Vienna by night, rekla je na kraju predstave uz osmeh razapet na zavodljivim bledocrvenim usnama.

Ušla je u toalet u holu i za pet minuta iz njega izašla kao druga osoba. Bila je u uskim kožnim pantalonama i crnoj majici na bratele kroz koje su se nazirale velike, oble grudi.

Pili su koktele u centru Beča. U nekom baru gde je svetlost ispod abažura velikih stonih lampi bila uvek različite boje. Pozvala ga je na kraju u svoj stan. I tu mu je na violini odsvirala kompoziciju koju je sama komponovala. Nazvala ju je Tehno za violinu.

Zaljubljen je bio, kako je rekao, u njenu moć transformacije.

Ali, njegovo vreme u Beču beše isteklo.

Vratio se nazad u Beograd, u Studenjak, kao ilegalac. Ali od Bečlijke nije odustao. Odustao je od Kanta, Ničea i Loka i svih tih savršenih umova. Dohvatio se molerske četke i eno ga u Padinskoj skeli kreči jeftinom farbom bordo fasade nelegalno izgrađenih kućerina naših gastarbajtera. Džabe kreči. Lude ideje vlasnika tih kuća da ofarbaju fasade u drečave boje duginog spektra propadnu posle dve tri zime. Farba otpadne i kuće ostanu ponovo gole. Cigla i čemer.

Ali Pera Večiti štedi novac.

Hoće ponovo da vidi Lenu. Mašta o večnoj ljubavi dva blistava uma. Sada se nada strasnom fizičkom sjedinjenju.

Ja sam skeptik po tom pitanju. Kao i po svim pitanjima. Možda zato nisam dogurao dalje od svog atara.

Peri sve najbolje.

Imam ja svoje njive.

feb 19, 2011