Svjetlucavo inje se poput bijelog mekog pokrivača prostrlo po širokom trgu ispred Gradske kuće u Novom Sadu. Ima izvjesne svečanosti u kasnoj noćnoj šetnji po gradskim pejzažima. Noć poput večerašnje sa sobom nosi blagu zavjesu izmaglice, kroz koju se određene gradske prilike na momente čine i veće i strašnije. Tako i pogled na velelepno zdanje Gradske kuće koja je sagrađena krajem devetnaestog vijeka odaje utisak izvjesne ozbiljnosti i tajnovitosti. Razmišljam, ovako je sad, sasvim slično je moglo biti i prije sto i nešto godina kada su malter i boja na olucima njenih prozora bili posve svježi, i čiji se miris pod nozdrvama mogao osjetiti jače no ikad. Jedan čovjek je sasvim pouzdano mogao znati kako je bilo u to vrijeme, on je bio svjedok njene izgradnje.
Ostavljam otiske stopala na mjestu po kom je i on sigurno hodio, pogled se zaustavlja na spomeniku koji je sagrađen njemu u čast, njemu, Svetozaru Miletiću. I na momente mi se čini, kao da to živ čovjek na tom pedijestalu stoji i u zamahu energičnom pomalo miče. Ponekad, čudne su prilike u noći, a potovo one statične u ljudskom obliku, koje kao da na trenutke umiju i da ožive. Titraju svjetla u tmini obasjavajući srce grada i njegove lijepe građevine. Miris zime i njene zimske vlage je obavio i pokrio sve što oko mene trenutno postoji i traje. Koračam dalje usput osluškujući škripanje svježeg snijega pod nogama. Okrećem se posljednji put ka spomeniku Svetozara Miletića, a on, veći i stasitiji no ikad, kao da mi nešto dobacuje i kreće, kreće ko zna gdje. Nekada žene nisu ovako lako hodale kroz snijeg kao ja sad, njihove dugačke teške haljine koje su padale do zemlje su im vjerujem davale određenu dozu ženstvenosti, ali i otežanost pri koračanju.
Većina današnjih žena bi ih pobijedila u svakoj trci, pomislih i zagledah se u sopstveni hod u pantalonama. Nisam mnogo odmakla kad mi pažnju privuče zvuk zatvaranja nečijeg prozora, potom neko brzo namače zavjesu na njega. Približih se, i ugledah žensku siluetu okrenutu ka desnom uglu sobe, koja se nakon par minuta nijemog stajanja prilično glasno i bolno prodera, pa ubrzo potom otvori obližnja vrata i izgubi negdje iza njih. I sa jedne i sa druge strane ulice na mene je gledalo mnoštvo prozora, ali ja i dalje intenzivno mislih na onaj koji je zaškripao pod nečijom rukom. Sam taj prozor, pomislih, ima svoju dugu istoriju, zaključujem to u odnosu na njegov izgled i oblik koji je odavao modu jednog davno prošlog vremena, takvi se više ne prave. Učinilo mi se da je prepravljan, kao da je prozoru odstranjen njegov središnji dio koji je išao sa svoje tri strane u dužinu ka ulici. Da li je moguće da je taj prozor bio nekadašnji kibicfenster? Okrećem se da još jednom osmotrim svoju teoriju iz daljine i sasvim sam lako mogla zamisliti nastavak tog prozora, i što sam više odmicala, utoliko mi je on izgledao stvarnije. Trgnuh se u momentu kad mi se učinilo da me sa njega znatiželjno posmatra jedna ženska prilika.
Produžih dalje dok mi se u mislima još jedno izvjesno vrijeme zadrža pjesma Jovana Jovanovića Zmaja „Na prozoru“. Put me je vodio duž ulice koja je nosila ime ovog pisca, dok se u daljini sve jasnije ocrtavao spomenik podignut njemu u slavu. Zastadoh u prisjećanju, kažu da je spomenik Čika Jovi Zmaju napravljen u njegovoj prirodnoj veličini u trenutku dok se šetao baš ovim ulicama, stoga riješih da stanem i propratim piščev hod nadomak velelepnog Vladičanskog dvora. „I sve nemo ćuti, ne miče se ništa“, pjevao je jednom Đura Jakšić, a meni se srce odjednom napuni nekim radosnim i ustreptalim iščekivanjem nadolazećeg momenta kome sam išla u susret.
Postoje trenuci u kojima utihne sva muzika grada prouzrokovana ljudskim djelovanjem, tada se čovjek i sam zatečen pred veličanstvenim smirajem zvukova u noći osjeti bešuman i tih, na momente nesvjestan i sopstvenog postojanja, odvojen od sebe i potpuno predan jednom unutrašnjem životu grada koji se otkriva pred njegovim očima.