LjUBICA

– Biljana Benić (1955), dipl.ing.tehnologije, Apatin

Posle dugih godina lutanja, našao sam utočište u maloj kući pored Dunava. Rešen da tu provedem svoje poslednje dane, možsa godine. Sedim na obali zagledan u rumena nedra reke. Greju me poslednji zraci škrtog jesenjeg sunca. Prebirem po otiscima sećanja. Dolazeći iz dubine, na glatkoj površini vode, postaje sve jasniji njen lik. Vidim Ljubicu onakvu kakvu sam je video prvi put.
     Deseti juli 1963. godine,dva dana uoči Petrovdana. Krenuo sam prašnjavim seoskim putem do Maksića salaša, smeštenog između krošnji starih dudova, na kilometar od leve obale Dunava. Tonem u dugačke senke jablanova, dok mi u belo okrečen salaš postaje sve bliži. Već čujem lavež pasa i glasanje živine. Stižem. Dočekuje me Lazar. Znam ga godinama. Soboslikar sam i Lazar me je pozvao da mu oslikam ambar, čardak i trem. Skidam s bicikla zamotuljak s četkicama, bojom i ličnim stvarima. Dižem glavu i u tremu, između stubova vidim nju, Lazarevu kćer Ljubicu. Stoji u beloj čipkanoj bluzi bez rukava, upasanoj u široku šarenu suknju. Slap smeđe, talasaste, teške kose dodiruje joj ramena uokvirujući svetlo, okruglo lice, gustih obrva i male izražajne brade. Otvara fino izvajane, šire usnice nazivajući mi dobar dan. Lazar ne primećuje moju zbunjenost i opčinjenost ugledanom lepotom. U tih nekoliko trenutaka ja spoznah u njenim bademastim očima i u njenoj celoj, omalenoj pojavi, neku blagu tugu, neke tamne, meke senke i celog me obuze talas nežnosti. Po prvi put svatih da delić te tuge i blagosti sa sobom nosi i Lazar. Prekidajući trenutke omame, iz kuhinje izađe Zorica, Lazareva žena, bučna i užurbana i vodi me do vajta u koji smeštam svoje stvari. Tamo mi odlučnim glasom iznosi svoje želje. U tremu ću naslikati prirodu s jelenima, labudovima i retkim pticama. Daske i letvice ambara i čardak ću obojiti jarkim bojama i šarama sličnim arabeskama.
     Dugo nisam zaspao. Ljubičina slika je svetlila tu pored mene, u tami vajata, grejući moju skitalačku dušu. Upalih svetlo i na parčetu šperploče počeh da slikam Ljubicu. Završih kad zapevaše prvi petli. Začu se škripa stoal, to je Zorica uvežbanim pokretima mesila velike hlebove.
     Za doruckom, dok uživam u mirisu vruće lepinje i tek pomuženog mleka posmatram Ljubicu kako odsutno žvaće meke zalogaje i stidim se svoje gladi.
     Slikam. Zorica me stalno obilazi i izdaje nove zapovesti. Poslepodne se nebo pokri tamnim oblacima i dvorište potamne. Poče pljusak. Živina se sakrila ispod gustih krošnji dudova. Miris mokre slame i prašine ovlada prostorom. Ljubica, sa cipelama u ruci i ovećim komadom slanine, istrča na kišu. Napolju, ispod strehe, bosonog starac u iznošenom odelu. Ljubica mu gura u ruke Lazareve cipele i hranu. Posle još dugo slušam Zoričine grdnje zbog poklonjenih novih cipela i pomirujući ton Lazarevog glasa koji je brani.
     U okupano, bistro jutro na Petrovdan, Zorica sstavlja nove ćilime na sedišta fijakera, Lazar upreže vrance. Izvode Ljubicu u svilenoj, plavoj haljini vrata okovanog dugačkom niskom velikih, zlatnih dukata. Odlaze na kirbaj u susedno selo. Gledam dugo za njima. Da li će momci na kirbaju pored sjaja guste kose i dukata videti i sjaj njene duše?
     Poslednjeg poslepodneva, po obavljenom poslu na salašu, zatekao sam Ljubicu i Lazara na obali Dunava. Molećivim glasom, Ljubica je iznosila svoju želju da ode sa salaša u grad.
     Došavši kući, naslikao sam to dvoje usamljenih i tužnih ljudi, spojenih tananim osećanjima odanosti i razumevanja, pričvršćenih mimo svoje volje za beli salaš izgubljen u moru teške ravnice, glavu uz glavu. Sutradan sam otišao sa salaša. Sliku Ljubice i Lazara sam ostavio u vajatu. Malu sliku s likom Ljubice sam poneo sa sobom i proneo je modrim putevima Evrope, kroz blistave dvorane slavnih muzeja i pijane barove lučkih gradova severnih mora.
     Meškolji se površina vode i Ljubičin lik postaje sve nejasniji. Gde je sad ona? Da li su joj Zoričina briga, Lazareva toplina, plodnost nasleđene zemlje, vrednost zlatnih dukata, omogućili bezbrižan i lep život? Da li ju je mimoišla ljudska zloba i glupost, duševna i fizička patnja? Da li je pokidala salašarske lance i spustila se Dunavom za samo svojom srećom?

mar 22, 2011