BESMISAO RATA

-Zlatko Popović-Šumanović (1965), pisac, Nikšić (Crna gora)

Kakav je ovo bljesak u mojoj glavi, zašto mi se vraćaju ove slike iz života? Vidim svoje selo, kroz koje protiče bistri potok, okruženo stenama i šumom. U tom malom raju odrastam, vaspitavan da budem dobar čovek. Ponovo čujem očeve reči, te stroge životne putokaze koje tada nisam ni razumeo. Kaže: ,,niko u našoj porodici vekovima se nije služio lažima, krađom, prevarama, pa nemoj ni ti da obrukaš pretke“. Sada imam petnaest godina i sa strahom palim prvu cigaretu iza kuće, jer hoću brzo da odrastem, još bih se i smejao toj gluposti da mogu.

Koljem svoje prvo jagnje a otac me savetuje: ,,Prereži mu brzo grkljan, iako je životinja nemoj da se dugo muči“. ,,One nemaju dušu ali zbog svoje duše uradi to brzo“.

Odlazim na nečiju svadbu, gde se čudno osećam gledajući u crnokosu devojku krupnih očiju, čija se suknja od igre podigla malo iznad kolena.

Zima je. Sedimo pored kazana i peče se rakija. Ljudi su uzbuđeni i uspaničeno spominju rat; a ja priželjkujem da pođem i srce mi radosno lupa.

Dvadeset dve su mi godine i drhtavom rukom potpisujem dobrovoljni odlazak na front. Srećan sam, dok zadužujem pušku. Ruke mi se tresu a tek kako prihvatam pištolj – kao da je zrela kruška skrivena ispod jesenjeg lišća.

Ležim na slami u nečijoj štali, pušku stežem toliko da mi prsti trnu, kao da će mi je neko oteti. Osećam se čudno hrabar – lažna moć koju ti pruža oružje. Na obuci smo i učimo kako se ubija; metkom, bajonetom, bombom. Kopamo rovove u iščekivanju austrougarskog napada, blatnjavi više ličimo na svinje nego na ljude. Bude me da pođem na stražu; hladno je i sipi kišica… šta sam to očekivao da ratujem iz majčinog krila. Avioni me bude, jezivi zvuk leta granate i zatim detonacija od koje sam skoro ogluveo; dobro došao ratniče na proplanak Pakla. Jurišamo kao u magli, ginu ljudi, svuda su raskomadana tela naših i njihovih. Kako čovek brzo probudi zver u sebi i više se ne obazire na tuđi bol i patnju. Pucam, ubijam, napadam, povlačimo se. Ležim u rovu i da bih odagnao slike krvi, pokušavam da zaspim razmišljajući o devojci koju sam video na svadbi.

Borba je, sečemo bodljikavu žicu, jurišamo prsa u prsa; prvi put ubijam čoveka bajonetom; probadam ga dok se gledamo, zatim njegova glava klonu a rukama tako čvrsto drži vrh moje puške da sam mu je jedva otrgao. Stojim nad njim nesvestan rata, gluv za granate, slep za vojnike koji trče uspaničeno; gledam u krvavi bajonet sa koga kaplje sveža ljudska krv. Na trenutak vidim pored njega i zaklano jagnje. Klečim na kolenima i plačem, ali sada je kasno; bacam pušku u blato – onu istu koju sam tako nežno grlio. Držim njegovu mrtvu glavu u naručju i želim da sam ja mrtav a ne on. Spuštam njegovo telo u blato, zatim odlazim vukući pušku. Ležim u rovu, san mi ne dolazi, ali su zato tu slike koje smrt crta našom rukom. Pokušavam da se setim lika devojke ali mi ne uspeva; čak ni njenog kolena koje sam toliko puta gledao u mislima. Ali vojnik je tu. Vojnik je tu prati me iz borbe u borbu; ja ratujem on me posmatra onim praznim dupljama bez očiju, ali ja znam da me on vidi, vidi čak i šta osećam. Želim da poginem i u borbe ulazim bez straha; dodeljuju mi medalju za hrabrost; hej ljudi šta mi to radite, to bi trebalo da bude medalja za ludost, skinite to sa mene.

Ležim gledajući u krov zemljanog rova koji mi liči na grob, ne zbog mog mrtvog vojnika koji je pored mene, već taj miris vlažne zemlje i mrak daju mi taj osećaj. Zatim ulaze vojnici i govore: ,,Dobro smo obavili posao“; posao braćo, mislim se, zar je to posao pitao bi ih da mogu.

Bliži se kraj rata, neprijatelj se povlači, tuđe je tuđe, možda bi im i pošlo za rukom da se o svemu ne stara Tvorac.

Prolazim pored srušene zgrade i čujem plač deteta; panično raskopavam ruševine i ugledah prestrašeno dete koje nije ni okusilo slast života ali jeste čemer. Gleda me sa strahom koji je upoznalo i sa kojim već duže živi. Prašnjavo lice sa tragom suza, sićušno telo trese se od straha, gladi, žeđi i ljudske zemaljske nemoći. Uzimam ga u naručje kao ptiče palo iz gnezda, dajem mu čuturicu iz koje halapljivo pije vodu; gledam i moj vojnik je nakrivio mrtvu glavu na kojoj se pomalja blagi osmeh. Nosim dete iz borbe u borbu, čuvam ga svojim telom. Zabranili bi mi komandanti ali vide moj besni pogled koji nemo vrišti… ne dirajte ovu zver u meni došao sam do dna a tu je i ona sramna medalja koja ih dodatno sprečava. Vraćam se iz poslednje bitke, neprijatelj je kapitulirao, moj vojnik ide za mnom i drži mrtve ruke uvis. Na sve strane puca se i veseli, svi se raduju kraju rata i odlasku kući, neki maloumnici slave i pobedu a ko je to u ratu pobednik. Čujem vojnike iz moje čete u trenutku kad ulazim u kolibu kako govore ,,izađi napolje i pucaj a nee…“Zatim sam osetio plavi bljesak; ležim na zemlji i čujem glasove ,,ubio si ga budalo nesposobna, zar on da pogine od naše ruke“. Gledam dete plače nad mojim telom, kao onog dana kad sam ga našao a ni ime nisam stigao da mu dam, mom nerođenom sinu. Vojnik stoji pored mene i zajedno gledamo moje beživotno telo i dete koje živo ponovo umire po ko zna koji put u ovom ratu. Krećemo ka svetlosti moj vojnik i ja. Sve mi je oprostio jer zna da nisam ubio ja njega ubio bi on mene.

Rat je to puška ga ubila.

feb 20, 2011