PRIČA VODENOG STRAŽARA BR.1.

-Dragica Ranković-Veselinović (1962), organizator programa u kulturi, Smederevo

Po ko zna koji put pratili smo pridošlice preko mora.Često su bili u našim vodama:neki od njih su se odnosili prema vodi kao prema izvoru života, a drugi su se odnosili krajnje neodgovorno-ubijali su vodeni svet, bacali đubre i zagađivali vodu.Ne samo da su našu životnu sredinu zagađivali, već su i svoj život ugrožavali.Zato smo mi dežurni u našim vodama-sačekamo ih, pratimo, čuvamo sve dok ne izađu iz vode.

Imamo naređenje da ih ne povređujemo, ( ni njih ni bilo koga drugog) čak ni ako pokušaju da nas ubiju, već da ih spašavamo u svakoj prilici.Oni su niža vrsta od nas, ali životna sredina nam je ista, uslovi slični, osuđeni smo da živimo zajedno, svako u svom prostoru. Ipak, oni koriste i naš i veoma su osvajački i ratoborno raspoloženi u većini slučajeva. Ne rađaju se takvi, već takvima postaju tokom života.Zato najviše volimo njihovu decu; ona su nam najsličnija i nikako prema nama nisu ratoborna kao odrasli.

Kao što rekoh, mi pazimo na njih dok su u vodi. Jednom je njihovo dete pružalo ručice iz čamca prema nama, veselo se smejalo kada bi ga mlaz vode poprskao.Gledali smo ga , prskali, pokušavali da mu kažemo da pazi, da se ne naginje toliko prema vodi. Onda se čulo pljas i bilo je kod nas u vodi. Mahalo je svojim ručicama, pljeskalo po vodi, vrištalo- nije znalo da pliva i uspaničeno je počelo da guta vodu i tone- Uspeli smo da ga vratimo na površinu vode, nas dva stražara zajedno. Ljudi iz čamca su mahali, vrištali, zapomagali! Držali smo ga i gurali prema čamcu, sve dok ga nisu prihvatili ljudi iz čamca. Brzo su ga povratili i ono je počelo da plače. Ja i drugi stražar smo pokušavali da ga zabavimo raznim akrobacijama i uspeli smo u tome: ponovo je smo čuli njegov smeh.

Interesantna je priča i o jednom paru mladih prirodnjaka, koje smo pratili u Sredozemnom moru. Oni su bili divni, snimali su vodeni svet, kupali, zabavljali i dane provodili u maloj jahti na vodi. Onda je počela strašna oluja. Nebo se zamračilo, na sve strane je odjekivala tutnjava gromova, munje su sevale od neba do površine vode, kiša je padala krupnim velikim kapima, nije se videlo mnogo ispred, vetrovi su duvali i dizali visoke talase, bacajući malu jahtu, koja se nakretala čas na jednu, čas na drugu stranu, preteći svakog trenutka prevrtanjem. Morali smo da pozovemo još stražara u pomoć, kako bi je održali na vodi.Ali ovim mladim ljudima to nije bila jedina nevolja.Oluja ih je bacila na stenovito dno.Mi smo odlično poznavali taj teren. Odrasli smo na njemu, a i svaki stražar mora da poznaje svoj deo vode do tančina.Oni su stene videli samo neposredno ispred jahte.Mi smo igrali među tim stenama jurke, znali smo koliko su opasne, oštrih vrhova, parajuće. Pokušali smo da ih upozorimo, ali oni su ukočeni stajali i gledali napred, ignorišući naša upozorenja. Mlada žena nam se za tren osmehnula, a onda je opet zabrinuta gledala u vodu i pokušavala da navodi muškarca koji je upravljao jahtom. Gledali smo ih, išli su pravo ka Šilu, velikoj oštroj steni, koja je štrčala kao igla među ostalima, a nije se videla iznad vode.. Skupili smo se, nas deset stražara, i svom snagom gurali jahtu sa desne strane. Uspeli smo, pomerili smo je i prošla je pored same stene. Tako smo nastavili dalje, premeštajući se levo i desno, zavisno od rasporeda stena. Umorni, ali zadovoljni, odgurali smo ih u bezbedne vode, gde su ih preuzeli drugi stražari.a i oluja je prestala, samo je još kiša sitno padala i tek po neki dašak vetra se osećao, stvarajući skroz drugačiju sliku od one pre nešto malo vremena.

Čim sam video ovaj brodić koji sada pratimo, imao sam neki čudan predosećaj nesreće, čak sam to i rekao mom kolegi, drugom stražaru. Na samom brodiću nije bilo mnogo ljudi : oko 6-7 odraslih ljudi i jedna žena sa detetom oko 2 godine. To je bio ribarski brodić, koga su u ovom periodu, kada se nije lovila riba, iznajmljivali za kratke turističke ture. Dva čoveka su bila sva posada koja je upravljala brodom; trojica muškaraca i žena su lenjo sunčali svoja obnažena tela na palubi, dete je spavalo pored majčine stolice, a dva mlađa muškarca su fotografisala i snimala morsko prostranstvo, brodić i ljude na njemu. Sunca je bilo tek toliko, da bude prijatan dan. Huka motora je nadjačavala njihov razgovor, a tek ponegde se čuo prodoran zov galebova. Sve je izgledalo kao da je u najboljem redu, ali meni se povećavala drhtavica u stomaku, kao i uvek pre nekih velikih nesrećnih promena. Znao sam da je sve to samo varka za nadolazeću nesreću, ali nisam znao odakle da je očekujem. Ovde nije bilo podvodnih stena, oluje nije bilo na vidiku, a ni velikih morskih nemani , ali sve je izgledalo previše mirno. Upravo sam obilazio još jednom brodić, kako bih se uverio da je sve u redu, kada se čulo pucanje, nešto nalik grmljavini, a onda strahovita eksplozija u trupu broda.Leteli su visoko u vazduhu delovi tela, stvari sa broda, plamenovi vatre, osećao se miris benzin.Sve je bilo tako brzo, da ljudi na brodu nisu ispustili ni krik ni vrisak, ni glas. Onda je sve ono što je bilo u vazduhu palo u vodu izazivajući prvo porinuće, a onda bi isplivalo na površinu. Osakaćena tela su pravila veliki pljas i krugove, a male stvari i delovi tela su su pravili buć i male krugove. Prepolovljen upaljen brodić se delimično propeo, a onda polako upadao u vodu .Vazduh iz njega je u mehurovima izlazio na površinu praveći zvuk boć, boć, boć brboć, a na površini vode su se stvarale fleke od krvi, koja je lagano bojila vodu i po površini i po dubini. Moj kolega, drugi stražar, se snašao bolje od mene, i već je obilazio u polukrugu mesto nesreće, tražeći neki znak života. Ja sam zapanjen samo gledao u vodu, razmišljajući koliko me je nesreća iznenadila, iako sam je predosećao. I onda sam ugledao dete! Ležalo je na metalnom kosturu nosiljke, koja je plivala malo ispred mene.Bilo je crveno u licu od krvi ali je uplašeno plakalo mašući ručicama. Gurao sam stolicu sa detetom ispred sebe, što dalje odavde. Znao sam da je moguća još jedna eksplozija, a ako nje ne bude, možda će brodić, dok tone da je povuče sa sobom u dubine mora. Kolega je već bio pored mene i pomagao mi je da je što dalje odguramo. Poslali smo poruku o nesreći i ćuteći nastavili dalje. Pokušali smo da smirimo dete pevajući mu uspavanku, kao sopstvenoj deci. Ono je plakalo sve tiše i brzo se uspavalo.Zatvorilo je svoje oči, samo mu je pramen svetle kose pao preko lica. Posle dva sata plivanja videli smo u daljini kopno. Već je počeo da pada mrak, sunce je bilo daleko iza nas, činilo se kao da upada u more. Voda je svetlucala praveći prelaze raznih nijansi od tamno crvene do narandžaste, a detetova svetla kosa je još više činila da ono izgleda kao utvara, belo, obučeno u belu haljinicu prljavu od eksplozije, sa jednom cipelom na nozi i još uvek crvenog lica od sasušene krvi, verovatno majčine.

Na samoj obali nije bilo ljudi, već je pao mrak. Pored obale, na klupama, sedeli su, šetali i razgovarali. Glasno smo ih dozivali, te su nas brzo primetili.Sišli su do vode i preuzeli dete. Ispričali smo im šta se desilo, i brzo požurili da se vratimo nazad na svoje stražarsko mesto.

IZ NOVINA:
RUBRIKA
NAJNOVIJE VESTI

BEBU SPASILA DVA DELFINA

Nesvakidašnji događaj je potresao stanovnike Marselja: u kasnim večernjim satima dva delfina su dogurala nosiljku sa neidentifikovanim ženskim detetom starosti oko dve godine do male privatne plaže. Svojim piskavim glasovima su privukli pažnju turista koji su se odmarali u bašti dvorišta vile u kojoj su odseli. Devojčica je sa lakšim povredama smeštena u privatnoj klinici za decu i tamo su je nazvali Delfa, po delfinima koji su je spasili iz mora.Gde su delfini našli dete nije nam poznato. Kontaktirana je obalska straža i policija, od kojih smo dobili izveštaj da se samo jedan mali ribarski brodić ne javlja na pozive obalske straže. Istraga je u toku, a molimo čitaoce za pomoć u identifikaciji deteta.

U ovom delu nije uobičajeno videti delfine na samoj obali ili blizu obale. Stanovnici kažu da ih viđaju na otvorenom moru i da su česta pratnja ribarskih i drugih brodova.Veoma su miroljubivi i svojim akrobacijama zabavljaju publiku na brodovima.Zoolozi tvrde da delfini daju jedni drugima imena, a međusobno komuniciraju zvižducima i coktanjem- poseduju na glavi i eholokator. Smatraju se drugom najinteligentnijom vrstom na zemlji; ljudi po toj podeli su na trećem mestu.

Hvala našim vodenim prijateljima!

feb 08, 2011