OBALA
– Ljiljana Špinjo (1977), hemijski tehničar, Obrenovac
Bio je prolećni dan. Jedan od onih kada sam imao potrebu, da odem na reku i udišem njen miris. Rečni galebovi kružili su iznad vode, dok sam ja tražio mesto, na kom bih mogao da provedem dan. Sava je proticala i pred mojim očima razdvajala obale. Obala je za mene imala posebno značenje. Tamo preko, na drugoj strani bila je nekada Austro – Ugarska. To mi je otac rekao kada sam bio dete, i kada sam prvi put preplivao sa ove strane na onu, držeći se za njegovo rame. On je u našoj kući stvorio kult vode, reke i obala, i čini mi se da je mir u kuću došao, kada sam ja naučio da plivam. Otac je govorio da nas sada obale ne mogu razdvojiti jer zajedno možemo i preko vode. Bio sam mali da bih shvatio njegove reči i njihov značaj, ali sada znam zašto reka i pomen na nju, imaju posebnu težinu u mojoj porodici i zašto sam ja morao da naučim da plivam.

Bila je 1914 godina posle Hrista, ali za Boga niko nije mario. Decembar mesec, vazduh se ledi, ali užarili se pogledi. Mržnja u očima vri, u grudima bije strah. Tamo podno Tare moj je pradeda zaglio svoju ženu i decu, dok su iznad njihovih glava fijukali meci. Sa jedne strane kralj Petar zemlju branu, sa druge car Franjo zemlju osvaja. Celo se selo skupilo u dolini podno planine, saterano u zbeg. I kada tuđin pobedi, spustiše se u dolinu, pa odvedoše moga dedu i pradedu u zarobljeništvo , nekud preko Save, u neki Bečkerek.
Prvi svetski rat je pokazao, baš kao i svi drugi ratovi, da ljudi, ma gde živeli i kakve ih granice razdvajale, i ma kojim jezikom govorili, imaju u svojoj krvi klicu zla isto kao i klicu dobra, i da iz zlog, isto može da nikne kao iz dobrog. Pa su tako ubirali plodove svoga razuma, prebrojavajući mrtve. Moj deda i pradeda, imali su snage , isto koliko i ratne sreće, pa završiše na salašu nekog gazde, da mu zemlja ne propada i ne rđa, ako već sve drugo umire.

Bila su tu nepregleda žitna polja i oranice, posla za jedno selo. Dokle je pogled dosezao, pružala se obradiva ravnica, pa na kraju ponovo do novog pogleda, u nedogled …Dok su u njihovom kraju u zemlju mrtve bacali, dotle su njih dvojica, maštajući o miru i svojoj kući, radili na tuđoj zemlji, ne za koricu hleba, već za život.. Iz dana u dan, sa noćima u štali, na jastuku od slame , među stokom i buvama, ali sa glavom na ramenu.Dani se pretvoriše u mesece, meseci u godine, a godine u snove o bekstvu. I dođe maj, vreme kad žito klasa, kada se dogovoriše njih dvojica da pobegnu. Ratu se više nije mogao kraj naslutiti, snaga počela da izdaje, vera i strpljenje, ostala je samo nada da će možda uspeti. Pogleda uperenog u žitna polja, čuvali su svoju nadu u pšeničnom klasju. Ono ih je moglo sakriti od neprijateljskih očiju. I nestaše moj deda i pradeda u polju žita…. Od svitanja do sumraka, ležali su u pšenici, a noću bežali ka Savi, ka granici sa Srbijom….I dođoše do Progara, gde se ukaza reka i preko nje obala. To je bilo sve što ih je od slobode razdvajalo….ali naizgled. Trebalo je preplivati. …i deda prepliva, a pradeda nije znao… Srećan što mu se sin spasao gledao je za njim, dok je moj deda plivajući gušio se u suzama, ne znajući da li oca gleda poslednji put. I jeste bio poslednji…

Pradeda je išao uz obalu tražeći čamac. Ali rat je, i nije bilo ni ribara ni čamaca. Tako je on tražeći čamac, pronašao graničare, koji ga odvedoše u Boljevce, pa na voz u Nemačku u logor.Tamo nije bilo žita, ni zemlje , ni slame, ni snova o svojoj zemlji . Samo vlaga, memla i bolesti. Pre nego su njegove misle stigle do kuće, pokosi ga tifus i ostade samo sećanje na njega i priča koja se u mojoj porodici prenosi sa kolena na koleno.

Zato sam ja naučio da plivam. Jer ne zna se, šta sutra nosi. Možda ću morati, kada život pokaže svoje drugo lice, i preko vode preći. Pa neka bude prepreka manje…

Taj rat je uskoro bio gotov, i kao nagradu i priznanje, mog dedu, ratno siroče poslaše u kraljevu gardu, da tamo vojsku služi. Tako su mu odali počast što je oca izgubio. Samo deda nije bio pačašćen….Ali ko je za to mario šta je njemu čast i počast. Država je želela da se oduži i on je tu čast morao da prihvati.

Posle toga, život je tekao svome kraju. Jer kuda god život išao , do kraja je došao. Moj otac sačuvao je sećanje na njega i pouku koju je preneo meni, koju ću ja preneti svome sinu. Čudna je priroda ljudska, miru se samo posle rata raduje. Pa bojim se , biće ratova još …a ne bi da ne mogu preko vode…

mar 01, 2011