DEVOJČICA KOJA JE HTELA DA POMERI PLANINE

-Ana Vidosavljević (1982), profesor engleskog jezika i književnosti, Beograd

Rođena je u malom mestu okruženom neboderima planinskih venaca. Živela je u porodici rudara i učiteljice i rasla uz priče svoje bake o peskovitim plažama, palmama, neobičnim životinjama kao što su majmuni, leteće veverice, leteće ribe, raže, rakovi. Bio je to za nju neki novi, nepoznati svet iz bajki. A ona je želela da doživi te bajke, da ih oseti, da uživa u njima, pa onda neka se i vrati u svoju kotlinu okruženu planinskim vrhovima, ali znaće da je taj drugi svet negde tamo izvan tih planina i da je moguće videti ga, doživeti ga. On je stvaran. Njena baka ga nije izmislila. Pa iako joj smetaju te planine koje su na putu ka tom čarobnom svetu, znala je da ih može razmaknuti. Verovala je da ih može pomeriti i vinuti se put sveta iz priča. Viđala je one čudne mašine koje zovu avionima kako preleću preko njene kuće. Lete visoko na nebu i verovatno su u njima ljudi koji idu u taj čarobni svet. Eh, kada bi i ona mogla da preleti planinske vrhove u jednom takvom avionu!

Dane je obično provodila u svom dvorištu na ljuljašci, ili pomažući baki da donesu drva iz oblišnje šume, ili vodu sa izvora. Volela je proleća i leta jer je tada mogla da bere cveće na obližnjim poljanama. Ponela bi svoje najbolje raspoloženje i zajedno sa svojom bakom pevušila pesmice usput. Brale su i šumske jagode, borovnice. A kada bi se umorila od branja cveća, sela bi pored svoje bake koja bi tada prekidala veženje divnih cvetova na platnu i slušala bi divne priče. A omiljena priča joj je uvek bila ona o divnom plavetnilu mora i neba, o koralnim dubinama i pesku koji se presijava na suncu.

Krenula je u školu. Mama je bila jedina učiteljica u selu i u svom odeljenju od petoro dece donosila je zanimljive nove pustolovine oslikane na listovima knjiga koje su deca „gutala“ i nikada im nije bilo dosta novih priča, novih pesama, novih crteža, novih zadataka. A kada je devojčica naučila sve ono što se moglo naučiti od učiteljice, tj.njene mame, poželela je da se to učenje ne privede kraju. Želela je da uči još jer znala je da je mnogo toga što ne zna a volela bi da zna. Želela je da sazna još mnogo toga o drugim gradovima, o drugim jezicima, o drugima planinama, morima, jezerima, rekama. Roditelji su se složili da će je poslati, kada još malo odraste, u veliki grad, preko planina, da dalje uči i istražuje. Devojčica je nestrpljivo iščekivala taj dan.

A onda je taj dan došao. Uzbuđenje je bilo veliko, preveliko. Nije mogla da veruje da će napustiti svoje gnezdo u kotlini i poleteti daleko preko planinskih vrhova u jednoj od onih nebeskih ptica koje zovu avionima. Neće čak morati da pomera planine kao što je mislila kada je bila mlađa. I konačno je ušla u avion i poletela. Po prvi put je sa neba videla svoje selo, svoju majušnu kuću, i čini joj se da je čak u dvorištu svoje kuće videla tri male figure pogleda uprtih u nebo ka njoj. Osetila je tugu što ostavlja svoje selo, svoje roditelje i svoju baku, ali preplavila ju je i radost pomešana sa uzbuđenjem što će konačno upoznati taj svet iz bakinih priča.

Došla je u grad pored mora, ali more nije bilo onako plavo, puno korala i raznobojnih riba kao more iz bakinih priča. Bilo je sivo, retko kada okupano suncem. U njemu su često plutale mrtve ribe, papirići, flaše. Na obali nije bilo peska, ni palmi. Poneka olupina ribarskih čamaca, i galebovi koji su se bučno nadmetali u osvajanju ribljih ostataka. Živela je u maloj sobi nedaleko od fabrike iz čijih dimnjaka se često vijorio gusti smrdljivi dim. Visoke planine sivih nebodera utapale su se u sivilo neba i sunce gotovo da nije ni viđala. Čudni memljivi miris vazduha nagonio ju je da zatvara prozor. Kroz prozor je gledala u sivilo neba ali bi retko kada mogla da vidi ptice. Tek poneka bi proletela. Zvukovi fabričkih sirena, sirena automobila, svađe pijanaca koji se svake večeri okupljaju ispred prodavnice ispod njene sobe mešali su se u nekakvu čudnu zbrku koja je narušavala svaku vrstu bilo kakvog mira. Kao što je nekada gledala visoke beličaste vrhove planinskih venaca iz svoje bašte žudeći da upozna neki novi svet koji joj se činio lepšim, zanimljivijim, tako je i sada iz polumraka svoje sobe gledala vrhove nebodera koji paraju sivilo neba i maštala o maloj kotlini između planinskih venaca koja počiva u miru i odiše tišinom, koja miriše na jutarnju rosu i poljsko cveće, koja ima ukus borovnica i šumskih jagoda i koja odzvanja zvukom žubora vode sa potoka, cvrkuta ptica, meketa jaganjaca. Žudela je za poljanom i cvećem. Maštala je da pomeri planine nebodera i vine se put svoje kotline i svog sela.

jan 16, 2011