CRVENE RUŽE

-Gordana Smuđa (1982), dramaturg, Beograd

Tokom uobičajene šetnje Tašmajdanskim parkom, profesor u penziji, P. se osvrtao oko sebe za svoja četiri psa, osećajući bečki vazduh, ritmičnost i slike koje se gube za četvrtinu ako slabije izoštri svoje oko.
Iste zgrade koje svakodnevno viđa sada su mu polako nestajale i gubile obrise, kao kada se izgubi snaga na kraju trke, kada kolena zaklecaju i prošlost se vidi kao u retrovizoru.
Profesor P. nije mogao precizno da navede elemente sličnosti, nije mogao da tvrdi šta od svega što vidi podseća na Beč, grad nadanja za čoveka koji je obeležio vek iza njega. Odlasci i povratci su bili sudbina slikara Paje Jovanovića. Pomislio je na svetlo u očima ovoga slikara i vrlo dobro se sećao buketa crvenih ruža, platna koje je bilo tog kasnog popodneva na Jovanovićevom štafelaju, u njegovom stanu u Beču.
Za svojim sekreterom sedeo je srpski i austrijski slikar – Paja Jovanović, slikar princa Franje Jozefa i svih srpskih kraljeva, portretista i slikar orjentalne tematike, balkanske, Titov portretista i ne zna se šta više od čega. Sedi tako Paja Jovanović za svojim sekreterom, pravom čudu dizajna, u vreme dok se za ovakav sekreter radi dugo i naporno, pa sve da ste čuveni Paja Jovanović.
Ono što sam prvo video bio je štafelaj iza njegove glave u dubini sobe, koja je podeljena rimskim lucima. Pojavljuju se u drugom planu slavoluci kojima je zasvođena soba tačno iznad slikarove glave. Paja Jovanović ustane i klimne glavom sa osmehom, umornim osmehom čoveka u kasnim devedesetim, osmehom kojim verujem želi da sretne svoje stote. Pogleda u svoju ženu koja mi je otvorila vrata, pa sedne. Onda je pažljivo pogledao u mene. Činilo mi se da nekako žmiri, ali oči su mu bile širom otvorene. Gledao je dugo.
Ne sećam se kako sam se predstavio, ne sećam se kako je sam sebe predstavio. Sećam se da smo razgovarali i razgovarali, on sporo, ja užurbano, dok je iza njegovih leđa, daleko iza rimskih lukova, kroz prozor polako ulazila noć. Govorili smo o danu kada su krenuli radovi na vršačkoj Sabornoj crkvi. Rekao mi je da je sa tih četrnaest godina, koliko je tog dana imao, odlučio da uradi kopije ikona sa zidova crkve da bi iste teme bile urađene na reljefima zvona.
Podigao sam se sa stolice posramljeno, zalepio sam se sedeći tako bez mrdanja, satima, a onda pružio ruku najvećem srpskom slikaru toga doba, Bečliji, slikaru Parižana, slikaru Londona, slikaru Minhena, a pre svega slikaru Vršca.
Prodornim pogledom pogledao je u crvene ruže na platnu netipične veličine, a onda se njegov pogled sreo sa mojim. Tada sam osetio osmeh teskobe i nelagode.
“Ne znam da li ću biti u stanju da je završim. Ne vidim dobro.”
Sva teskoba i nelagoda od pre nekoliko rečenica prešle su na mene kao što beogradska košava prelazi iznenada sa lica na lice.
U glavi sam vrteo Jovanovićeva platna: različite portrete, rađene sa modelima, velikim ljudima kako devetnaestog tako i dvadesetog veka. Na svakom od ovih portreta je bilo nemoguće izbrojiti linije, sastav, pokrete četkicom, broj dana provedenih ispred platna. Gledao sam iza njegovih leđa brojna platna, bio je zatrpan pogled njima u drugoj sobi. Ali, ovaj buket crvenih ruža je stajao nezavršen pored sekretera u salonu Paje Jovanovića. Druge slike su bile na drugim mestima. Ova je stajala na štafelaju, tik uz slikarevo lice.
“Kada su doneta završena zvona iz Beča, sa reljefom, okićena, sve je postalo drugačije za mene. Ovaj svet, boje su se triplicirale, slikao sam platno za platnom, nebrojene ličnosti su prošle kroz atelje, brojni Munini portreti…” Podigao je pogled ka vratima i pokazao rukom na mesto sa kog je Muni, slikareva žena, napustila sobu. “A, ovakve su crvene ruže tog dana postavljene na nove zvonike Saborne crkve u Vršcu.”

***

Profesor P. je pogledao oko sebe i zbunio se kada je primetio da se polako spuštala noć. Klupe su se punile dečurlijom, uglavnom parovima. Nijednog psa nije bilo. Profesor P. se polako okrene oko sebe, a onda krene da silazi iz parka. Psi su se odnekud stvorili; četiri psa sa oglicama završili su svoju igru u parku.
Zvona sa crkve Svetog Marka učinila su da se Profesor P. mislima konačno vrati u Beograd. Jedan pas je otrčao ispred drugih i proleteo pored samog profesora. Profesor P. je pogledao na stazu ispred sebe kojom je otrčao pas, kad mu je nešto privuklo pažnju na zelenoj površini. Bio je to žbun crvenih ruža.

mar 17, 2011